Siječanjska kazališna sječa

New York Siječanj je nedvojbeno najgore vrijeme za komercijalno kazalište u Americi. Prošla je blagdanska potrošačka euforija, koju tradicionalno dobro koristi i Broadway, srušivši i ovaj put nove rekorde, turisti, koji čine veliki dio publike, napus-tili su grad i producenti polako pa-daju u očaj. Siječanj je vrijeme kada nitko i ne pomišlja na premijeru, jedina je misao provući predstavu kroz sljedeća dva mjeseca krize, do ožujka, kad ponovno kreće interes publike za kazalište. Producenti se dovijaju na različite načine, raznim specijalnim marketinškim pristupima, ali tradicionalno najefikasniji način dovlačenje je novih zvijezda na Broadway ne bi li se potaknuo interes publike. Siječanj tako uvijek vidi niz, najčešće britanskih, poznatih glumaca u starim predstavama. Ovih dana na Broadwayu tako možete vidjeti nova, ali dobro poznata lica: Jonathana Prycea, Eileen Atkins, Simona Russella Bealea, Carol Kane..., prvake i prvakinje koji se na scenama pojavljuju ne bi li publiku priveli u kazalište. Uz njih je i niz novih mladih imena kojima je siječanj idealno vrijeme za brodvejske debije, a svi imaju isti cilj: preživjeti zimu.

Vjera, fanatizam, politika

London Britanska siječanjska kriza manje je naglašena jer London osim West Enda, komercijalnoga kazališnog bloka, ima niz subvencioniranih kazališta koji manje ovise o turistima i zimskim krizama. Ovih se dana na londonskim pozornicama zapaža kako trend političkog i dokumentarnog kazališta, koji je scene poplavio s početkom rata u Iraku, sada dobiva nove, manje izravne dimenzije. Ne pišu se više komadi koji izravno govore o Bushu, Blairu i Guantanamu, primjenjuju se nešto sofisticiranije kazališne metode. Po tko zna koji put nove trendove diktira National Theatre, čija produkcija drame Paul Howarda Brentona postaje ogle-dni primjer novo-ga pristupa. Interes se s terorizma i obračuna s njim po svaku, makar i nedemokratsku, cijenu sad pomaknuo na odnos čovjeka i boga, na vjerovanje i fanatizam koji iz njega izlazi. Paul je priča o jednom od autora Novoga zavjeta, Savlu koji je postao Pavle i krenuo propovijedati novu vjeru. Mike Leigh, poznati filmaš, vratio se opet pozornici komadom Dvije tisuće godina, također u Nationalu, u kojem se bavi povratkom vjeri, ovaj put u judaizmu, a pojavilo se nekoliko produkcija koje stare probleme i komade interpretiraju na nov način. Reprezentativni je primjer Ibsenova Divlja patka u Donmaru u režiji Michaela Grandagea, koja je zaradila laskave kritike, baš kao i Noć iguane u režiji Anthonyja Pagea u Lyricu. Spomenuti komadi tek su vrh ledenoga brijega novoga političkog teatra u Britaniji, koji privlači sve veću pozornost publike.

Vasiljev — sjena na uspješnoj godini

Moskva Kako je rusko kazalište bitno drukčije organizirano od komercijalnih kazališta Londona ili New Yorka i kako ruski kalendar kasni dva tjedna, kazališna Moskva nije zapala u brige koje muče kolege smještene nešto zapadnije. Umjesto briga Rusi još zbrajaju rezultate vrlo uspješne godine, uživajući u novom procvatu kazališta. No, među brojnim osmijesima provukao se i jedan ozbiljan, još neriješen problem: pokušaj deložiranja Anatolija Vasiljeva iz njegova kultnog prostora Prvog studija, u kojem je i započeo svoj rad. Vasiljev je dobio novo kazalište, jedno od arhitektonski najzanimljivijih novih kazališta u svijetu na ulici Sretenka, i vlasti smatraju da mu stari prostor više ne treba. Vasiljev, a s njim i najveći dio kulturne javnosti, zagalamio je na odluku da se to mjesto, kojim se Vasiljev i dalje koristi kao studiom, premda već zadobiva status neslužbenoga muzeja kazališnog genija, da na uporabu mladim neafirmiranim umjetnicima. Borba za Prvi studio, mračna sjena na uspješnoj kazališnoj godini, prebačena je tako i u 2006, još jednu godinu velikih očekivanja ruskoga teatra.

Jasen Boko