Savjest i nadzor

Savjest i nadzor

Danko Plevnik, Praksa etičkog novinarstva (Deset zakrvavljenih godina), Masmedia, Zagreb, 2003.

Zanimljiva je ta nužnost etičke legitimacije novinarskoga posla. U nedavno prevedenoj knjizi Teorija i nakon nje njezin autor Terry Eagleton bavi se povratkom nekim općim teorijskim pitanjima koja je suvremena intelektualna produkcija možda olako potrošila. To su teme objektivnosti, etike ili istine, primjerice. Eagletonova namjera nije samo upozoriti na krizu autora, odnosno subjekta, nego i na krizu intelektualnoga teksta. Reinkarnacija nekih od spomenutih pojmova ne znači reakcionarno zanovijetanje, nego upozorenje da mišljenje i činjenje sve teže idu ruku pod ruku u suvremenome svijetu. Eagleton ironično (i olako) na jednom mjestu poentira kako bi, primjerice, bilo vrlo rizično staviti Jacquesa Derridaa u porotu. To bi za filozofa bilo poticaj da se, recimo, bolje osvijetli pozicija Derridaa kao filozofa, a za novinara bi pak to bila mogućnost da se upozori na etičke implikacije odveć intelektualističkih razmišljanja u situacijama kada treba djelovati brzo i učinkovito. On pozdravlja reintrepretaciju i rekonstituciju ideje dobra, etike i objektivnosti. Njegovo je djelovanje u punom smislu javno, jer javna reakcija na njegov rad ovisi (ali mu i stvara reputaciju) o čitateljima.

Filozofi i novinari

Novinarsko autorstvo stoga često mora etički (među ostalim) legitimirati svoj rad. Rijedak je slučaj da novinar reagira na drugi novinarski tekst i da pritom imamo međusobno brušenje smisla, značenja i utemeljenosti profesionalne novinarske platforme. Filozofi imaju drugi problem. I njihova su djela javna, a na njihove tekstove redovito reagiraju samo filozofi, kao da druga javnost i ne postoji. Rezultat tih filozofskih sučeljavanja nije nužno etička legitimacija, nego međusobno osviještena određena teorijska perspektiva (koja može uključivati i etiku). Novinari trajno ne raspravljaju javno o etici. Naime, stvar o kojoj novine ne pišu često jest njihova vlastita etika. Iz unutarnjih vlastitih kodeksa ili načela novinarski je posao stoga gotovo uvijek apriorno propitivanje etičnosti drugih (osobito u politici, ekonomiji i dr.). Kriza novinarskog autora, odnosno autentičnoga medijskog subjekta te njegov etički revival tema je Plevnikove knjige (skup članaka objavljenih u novinama ili tekstova izloženih na različitim skupovima vezanim uz novinarstvo i popratne fenomene od 1993. do 2003). Plevnik u osnovi problematizira novinarstvo u dvama smjerovima. S jedne strane govori o spomenutoj krizi novinarskog autora, gdje on nije ugrožen nekom teorijskom intervencijom u njegov odnos s tekstom i njegovim različitim čitanjima, nego vrlo opipljivim utjecajem politike i različitih poslovnih interesa unutar i izvan medija u kojem se određeni autor nalazi. Taj se problem najčešće referira na mogućnost ugrožavanja slobode novinarskoga posla, koju uvijek mogu ugroziti navedeni utjecaji. Drugi je problem u novinarskoj samopercepciji etike i savjesti. On je utoliko vezan uz prvi ukoliko otkriva pozadinu koja objedinjuje oba problema. To je fukoovski (Foucault) pojam moći. Mediji su (kao što je to i politika i poslovni svijet) moć koja egzistira ne kao središte, nego kao određeno čvorište unutar različitih relacija moći s ulogom proizvođača različitih diskursa. Moguće je da je etika samo jedan od novinarskih proizvoda. Drugim riječima, ako novinari i žele istaknuti poopćavanje pozitivnih etičkih vrijednosti istine, neutralnosti i drugih, ostaje pitanje kamo se skrila moć oko koje, unutar koje ili pak usred koje se oni nalaze, a čije postojanje (i uvećanje) ne ovisi samo o etičkim principima? Stoga Plevnikov diskurs ne nadilazi otkrivanje etičkih principa, nego se usmjerava prema medijima ili novinarima (svejedno), koji kao akteri nisu samo protagonisti savjesti, nego sveprisutnoga nadzora. A podrobna analiza medija kao subjekta nadzora konvergentna je s analizom otkrivanja moći i diskursa (što je više od etičkih principa).

Snježan Hasnaš