Promišljanje umjesto oponašanja

»Oris«, časopis za arhitekturu i kulturu, gl. ur. Andrija Rusan, god. VII, br. 36, Zagreb, 2005.

Novi »Oris« otvara razgovor s Peterom L. Wilsonom, koji je, zajedno sa suprugom Juliom Bolles–Wilson, osnivač arhitektonskog ureda Bolles + Wilson iz Münstera. Zanimljivo je uvidjeti arhitektovu kritičnost prema prestižnoj školi Architectural Association (AA) u Londonu, na kojoj je i sam studirao te bio predavač i mentor od 1974. do 1988. Iako smatra da je to, prijelaznih sedamdesetih godina, bilo najbolje mjesto za školovanje, gotovo isključiva usmjerenost te ustanove na teoriju zadala joj je velika ograničenja. Wilson je, radije, odabrao praktičan rad i lokaciju za sjedište svoga ureda koja, za te realizacije, nudi više prilike od londonske scene — Njemačku. Na pitanje o naravi suvremene javne građevine Wilson odgovara raščlambom tipa knjižnice, budući da se one danas u svijetu veoma mnogo grade. Kao zanimljivu ističe činjenicu kako nove tehnologije, usprkos zloguku prorokovanju, nisu uništile tradicionalan medij knjige, nego su ta dva oblika komunikacije zaživjela zanimljiv i zdrav suživot unutar novih biblioteka. Wilsonovo je viđenje da se ne nalazimo na pragu nove arhitekture, nego u novoj baroknoj, čak rokoko–fazi izopačenja i pretjerivanja, a kako pripada naraštaju koji je osamdesetih raskinuo s tradicijom modernizma, u okvirima ideologije obnove europskoga grada pristupa gradu kao trajnom kulturnom artefaktu. Bavi se pojavom umrežena krajolika u nastajanju, tzv. Eurolandschaft, koji slijedi paradigme, karakteristične za suvremeni trenutak, protoka i prijelaza, nasuprot tradicionalnim paradigmama koje grad učvršćuju i daju mu žarište. Ostatak »Orisa« mogli bismo grubo podijeliti na dvije cjeline: jednu koja se bavi arhitekturom poslovnih zgrada i drugu, koja se osvrće na izgradnje POS–a, za koje arhitektonski časopisi pokazuju stalno zanimanje. Ta je težnja za svaku pohvalu jer je tako najnovija hrvatska izgradnja stalno pred budnim okom struke. »Oris« se, tradicionalno, bavi internacionalnom arhitektonskom (i ne samo arhitektonskom) scenom, a posebna se pozornost posvećuje susjednoj Sloveniji. Od poslovnih zgrada predstavljene su tri kuće Nanda Korpnika u Celju i Ljubljani. Analizom poslovne zgrade Taxa Taxa Office Building u Ajdovščini u Sloveniji, Uroš Lobnik raspravlja o fenomenu arhitekata koji rade na periferiji. Njih dijeli u dvije skupine: prvoj pripadaju oni koji u ruralni prostor povremeno trendovski dolaze iz urbanih središta, a drugoj oni koji djeluju u lokalnoj sredini i trendove prilagođavaju regionalnim crtama. Istaknula bih iznimno zanimljive građevine Centro de Interpretación de la Naturaleza u Španjolskoj, o kojoj pjesnički tekst piše Joao Alvaro Martins da Rocha te Muzej Heldenberg u Klein Wetzdorfu, Heldenberg, Austrija, koji je poput origamija uklopljen u neobičan spomenički krajolik iz 19. stoljeća. Potrebno je istaknuti razgovor sa Studiom Amosfera, koji čine Bernarda i Davor Silov. Taj je studio zanimljiv i važan na hrvatskoj sceni jer se ističe posebnošću pristupa arhitekturi, koja, u njihovim rukama, postaje uvećana, pročišćena apstraktna skulptura na otvorenom. Posebno je zanimljiv njihov projekt Ronilačkog kluba u Zagrebu te pozdravljam zamisao o poticanju načela dubrovačkih ljetnikovaca u gradnji na dalmatinskoj obali. Taj je pristup jedan od najzdravijih prijedloga za rješenje problema našeg obalnog pojasa jer udovoljava funkcionalnim, estetskim i tradicijsko–regionalnim zahtjevima, koji ne postaju historicističko tanašno oponašnje, nego zrela i odgovorna interpretacija modela, koji se nameću kao prirodni za zadani mentalitet te ujedno posjeduju potrebnu vezu sa suvremenim.

Ivana Rončević