Požutjela čestitka iz alternativne zbilje

Narnijske kronike: Lav, vještica i ormar (The Chronicles of Narnia: The Lion, the Witch and the Wardrobe), red. Andrew Adamson

Požutjela čestitka iz alternativne zbilje

Književno–filmsko zaodjenuto kršćanskim moralizmom u C. S. Lewisa ide tako daleko da sva onirička fauna, zapravo posvemašnje utemeljena u mitologiji, posjeduje izrazito drukčije atributsko–karakterne predznake

Poznato je da su C. S. Lewis i J. R. R. Tolkien bili prijatelji, dijelili zajedničku ljubav prema duhanu u istome pubu, baš kao i promišljanja o drveću i duhovnosti. No oni koji od Narnije očekuju epsku dubinu Gospodara prstenova ostat će razočarani. Poznato je i da se C. S. Lewis skanjivao ekranizacije svojih sedam dječjih knjiga. No bilo je to pedesetih godina prošlog stoljeća, a odonda se u svijetu celuloidnih slika štošta promijenilo. Film i njegova tehnologija sposoban je prenijeti sav alternativni svijet svoga tvorca nastanjen mitološkim bićima, ispunjen srednjovjekovnom ikonografijom i magijom. No magijski realizam C. S. Lewisa sugerira mimetičnost u odnosu na zbiljnost; njegovi fantastični događaji zbivaju se više u ljudskom, stvarnosnom okružju negoli kakvu očekivanu, srednjovjekovnom terminologijom rečeno, demonskom pejzažu (zaživjelu u brojgelovskim ili bošovskim prirodama) — njegove izvještačenosti i varave atmosfere u C. S. Lewisa uglavnom su benignoga karaktera. Dominantna nositeljica takvih fantastizacija stvarnosti tako ovdje postaje bijela boja zimskoga krajolika, sa središnjim kristalnim dvorcem Ledene Vještice — izravne posvete Snježnoj Kraljici (koja, utjelovljena u Tildi Swinton, postaje gotovo personifikacija Banshee u kočiji od noćnog oblaka) — lunaran, hladan, ženski svijet; suptilna naznaka smrti koja vreba; zemlja bez života i — Božića. Upravo ta dva motiva — potreba pronalaska i povrata Božića u narnijsku zemlju odnosno ponovnog uspostavljanja naivne ćudorednosti kakvu zahtijeva svaka bajka, te motiv lava–otkupitelja koji je uskrsnuo, navode mnoge da Narniju iščitavaju kao kršćansku parabolu. Pritom književno–filmsko zaodjenuto kršćanskim moralizmom u C. S. Lewisa ide tako daleko da sva onirička fauna, zapravo posvemašnje utemeljena u mitologiji (patuljci, divovi, sirene, kiklopi ili arimaspijani, kentauri), posjeduje izrazito drukčije atributsko–karakterne predznake. I stvarne životinje (dabrovi, vukovi, lisice) a posebice kriptozoološki arhetipovi, kod C. S. Lewisa gube klasičnu povijesno–mitološku recepciju — nikad oni nisu podivljala proliferacija košmarne fantazmagorije, nego ukalupljen, kao u kakav imaginarni herbarij Lady Cottington, sprešan fantastični bestijarij, među kojima se izdvaja faun — gospodin Tumnus. I već predznak gospodin (a takav, ladanjski, s bibliotekom i navikom pijenja čaja, i jest) kazuje o nekakvu izvrnutu iščitavanju rimskog Silvana ili grčkoga Pana — božanstva pastirskih kultova, prijetvorna pastoralna pohotnika, poludemonskog satira. Lišivši ga, naime, primarne nezadržive senzualnosti, Tumnusov tvorac toga bakanalijskoga sljedbenika božanskog dječaka Dioniza pretvara u neoplatoničarski i teološki ublažen, miroljubivi simbol sinteze poganskih kultova i njihovih tajnih religija. Tako opake čini snježne zemlje Narnije ne razrješava magija nego ljudska (Evina) djeca, te njezin krajolik — kao najdominantnija vizualna stavka, postupno prerasta u onaj srednjovjekovnog imaginarija, nedvojbeno nadahnut slikama bremenitih interijera Adelaide Claxton te predprerafaelitske medievalne ikonografije Eleanor Fortescue–Brickdale. I tako, iako se mnogim odraslima u odnosu na Gospodara prstenova Lav, vještica i ormar može učiniti ponešto pojednostavljenim i ogoljelim, njegova sposobnost da bude ujedno i zabava i umjetnost i duhovna hrana odnosno da u gledatelja prenese ono magično pradavno znanje, izazove čuveno Levy–Bruhlovo tajanstvo sudjelovanja, čine ga čistom čarolijom nalik starinskoj požutjeloj čestitki iz alternativne zbilje.

Katarina Marić