Poetika skice

Poetika skice

Matko Peić, Čovjek i kultura, prir. Milan Bešlić, Biblioteka INA, knj. 23, Zagreb, 2004.

Složit ćemo se: skica i iz nje izveden glagol skicirati jedna je od učestalijih riječi u svakodnevnom govoru, gotovo opće mjesto komunikacije, da joj je značenje posve suvišno objašnjavati. No, kako ta riječ ima svoje mjesto i u posve određenim područjima gdje funkcionira kao kakav operativni pojam, tj. međaš iliti termin, otkuda zapravo i ulazi u razgovorni jezik, onda njezino značenje postaje itekako važno. Ostavljajući tehničke discipline gdje skica ima svoj, moglo bi se reći, prirodni okoliš, jedno je od tih područja likovna umjetnost, gdje skica znači početak ili zametak budućega djela u posebnim okolnostima, najčešće u trenutku nadahnuća ili u vremenskom škripcu naznačenoga i tek u osnovnim potezima izvedena djela koje umjetnik poslije razrađuje, nerijetko mijenjajući i samu tehniku. U glazbenoj umjetnosti označuje nešto poput improvizacije, bilo da je riječ o pripremi za neko buduće djelo, bilo da je sama sebi svrhom, dok u scenskoj umjetnosti skica svoj žanrovski status ima u obliku danas već zaboravljena skeča, a riječ je najčešće o jednočinki uglavnom zabavnoga karaktera s vrlo malim zahtjevima. I u književnosti nerijetko susrećemo pojam skice, istina najčešće u izvedenicama tipa crtice ili zapisa, čak i vinjete ili siluete, čime književnost još jednom okrada druge umjetnosti. No, kao i drugdje, i ovdje znači zapravo isto: mala pripovjedna forma, u svemu pojednostavnjena, tek u rijetkim slučajevima na pragu da preraste u, primjerice, kratku priču, a u osnovi najbolje je izražena u pomalo podrugljivu žargonskome ficlu iliti ficleku. No, bez obzira na područja i primjene, a pogotovu na napor teorije da ovlada praksom (u čemu i jest kvaka!), u svim slučajevima ima nešto zajedničko, nešto što tvori svojevrsnu poetiku skice, a to su njezina sažetost i jednostavnost, spontanost i nepretencioznost. Sve to govori ponajprije o mogućnostima u koje bi skica mogla prerasti, a zatim i o okolnostima i namjerama u kojima nastaje, a i jedno i drugo najviše zapravo o životnosti jednoga žanra. Zato nije nimalo neobično da se — barem kada je riječ o pisanim skicama — takvi tekstovi masovno razvijaju s pojavom novina, kojima je glavna zadaća reagirati na aktualno; logika toga medija upravo u najvećoj mjeri oblikuje i poetiku skice, odnosno crtice iliti zapisa, odnosno njetila, kako se prvobitno u nas nazivao u rubrikama pod svakojakim imenom — od smjesica i tobolca do pod/listka i feljtona. Baš o takvim tekstovima riječ je u novoj knjizi Matka Peića (Požega, 1923 — Zagreb, 1999), koja je prvobitno nastala kao feljton u »Vjesniku« one iste Ine koja je kao pravi moderni mecena, odnosno sponzor, bila u pozadini Peićeve putopisne knjige Crno zlato. Slikar i književnik s obilnim iskustvom novinskoga suradnika, kojega »umjetnost zanima tek ako je u vezi sa životom«, napisao je seriju od gotovo 150 mahom jednokartičnih tekstova pod jedinstvenim naslovom Čovjek i kultura. Tematski raspon Peićevih ficleka pokriva područja od novinarstva i nakladništva, preko zabave, putovanja, govorenja, jedenja, pijenja i svetkovanja, trgovine, spolnosti, praznikovanja i drugih rituala naše svakodnevice do likovnosti, glazbe, kina, morala, čitanja i pisanja itd. — sve to protkano imenima i mjestima iz Peićeva životnoga kruga — od Pariza, preko Zagreba do Iloka. Ma o čemu bila riječ, poetika Peićeva članka u osnovi uključuje anegdotu na kojoj počiva gotovo svaki njegov zapis, a u završnici jednako obvezatna poenta koja spaja životnost Peićevih fragmenata i majstorstvo u njihovoj izvedbi. Riječima sama Peića, spajaju se l’art vivant s Peiću tako omiljenom poetikom maloga, koju je nalazio i upravo obožavao u bidermajeru. Sve to natapao je onim što kao punokrvni Slavonac nikad nije mogao zatajiti, a to je osjećaj za konkretno, za predmetnost, tako tipičnu za slavonizam od Reljkovića, preko Jurkovića, Cirakija i obojice Kozaraca do Benešića i Peića sama. Onaj tko je imao sreću poznavati, razgovarati i družiti se s Matkom Peićem, taj će sigurno prepoznavati neke teme i poneke članke iz ove njegove knjige, kao što će se jednako tako moći sjetiti njegova Lipa–bloka, u koji je skicirao svoju živu umjetnost. Isti će mi na kraju dati pravo kada kažem da je forma skice iliti (hajde da Peiću budemo bliži pa to kažemo francuski!) forma krokija posve u korelaciji s Peićevim govorom: Dalmoši bi rekli, govorio je na refule, kratko, silovito i asocijativno, sa stankama u kojima je uzimao dah, a onda nastavljao povremeno podižući svoje slavonske gojazne šake...

»Čujte, zemljače, jeste li vi ikada vidjeli Krležine ruke... one male ručice... dječje... Niste?! Pa što čovjek može s takvim ručicama...«

Vinko Brešić