PEČAT I KNJIŽEVNA REPUBLIKA

PEČAT I KNJIŽEVNA REPUBLIKA

U mojoj rajonskoj knjižnici njeguju zanimljiv stil rada, koji je zapravo spoj tradicionalnoga i novoga. Od tradicionalnih stvari, tu su pečati: premda imaju sve one bar–kodove i elektronsku evidenciju, bibliotekari ipak u knjigu udaraju i štambilj s datumom, kao podsjetnik čitatelju do kojega roka mora vratiti knjigu. A od novih dostignuća, tu je organizacija rada: u toj knjižnici čitatelj se šeće među policama, uzima knjige u ruke, razgleda ih i tek tada odlučuje koju će čitati.

Meni se čini da je taj spoj dobar. Barem je za mene dobar, jer ja se služim obama njegovim aspektima, i tradicionalnim i novim. Koristim se prilikom da se šećem među policama, ali ne zanemarujem ni pečate. Naime, ja i zalazim među police najviše zato da bih razgledao pečate. Evo u čemu se zabava sastoji: skinem knjigu s njezina mjesta, otvorim stražnje korice na kojima je nalijepljen onaj papir sa žigovima, pa gledam kad je knjiga posljednji put bila u čitanju, i koliko je često uopće izlazila iz biblioteke. Vjerujte mi, na taj se način može štošta doznati: i koliko se malo doista čitaju neke razvikane knjige, i koliko se mnogo čitaju neke druge, o kojima nitko ne govori. Ali, najzanimljiviji mi je ipak susret s knjigama koje se uopće ne čitaju. Nabavljene su, recimo, prije pet, deset, dvadeset, trideset ili čak i više godina, u njih je udaren prvi pečat kao znak da su ušle u evidenciju, a poslije toga nije bilo više ničega: ispod prvoga štambilja — koji je već prilično blijed — nema ni jednoga jedinog dokaza o susretu knjige i čitatelja. Knjiga je, dakle, sve to vrijeme čamila na polici čekajući svoj trenutak, a nije ga dočekala. A to je za knjigu strašna sudbina: ona je kao stolac na kojem nitko ne sjedi, kao cipela koju nitko ne obuva, kao auto koji nitko ne vozi. Koliko je tu uzaludnoga truda, koliko ideala koji su otišli u vjetar, koliko praznine i tuge! Kad bi te knjige imale svijesti, svakako bi se stidjele pred onim drugim knjigama, koje mnogo češće izlaze van. Ali, onda sam zapazio da nečitane knjige zapravo i nisu tako rijetke, pa da za sram možda i nema razloga. Sa strepnjom sam stao provjeravati taj dojam, skidajući s polica poetska, prozna i dramska djela hrvatskih pisaca. I, uvjerio sam se: nečitanih knjiga, onih sa samo jednim pečatom, ima mnogo više od onih drugih, koje se često posuđuju. Ima, dakako, dosta i tih drugih, ima naslova koji izlaze u više izdanja, u raznim opremama, i uvijek su svi primjerci šareni od pečata. Ali, zapravo su mnogo češći naslovi za koje nitko i ne zna. Pa sam se onda stao pitati zašto ih onda uopće drže u biblioteci. Zar nemaju oni tamo problem prostora? I, zar se ne bi mogao odrediti nekakav razuman rok, šta ja znam, deset, petnaest godina, pa ako za to vrijeme knjiga ni jednom ne ode u čitanje, da je stavimo u depo, ili na neko još tamnije mjesto? Ali, kad sam malo bolje razmislio, shvatio sam da bibliotekari znaju što rade. Tim je nečitanim knjigama doista mjesto na policama. Evo zašto. Sva ta djela koja danas izazivaju moje sažaljenje netko je nekada uz ozbiljan trud napisao, a netko drugi ih je s velikim nadama objavio. I jedan i drugi zacijelo su računali da su knjige nekomu potrebne, da će ih netko čitati, da će na nekoga utjecati, a oni sami da će na njima zaraditi. Mislili su to na temelju svoje procjene tadašnje (ili buduće) tržišne, društvene i duhovne situacije. No, ispalo je da je procjena bila kriva, i zato se knjiga ne čita. I, sad dolazi ono glavno: isto se tako moglo dogoditi da procjena bude i točna. Da su se stvari samo malo drugačije razvijale, da su događaji udarili samo malo drukčijim putem, te bi knjige postale bestseleri. Sjetite se kako je malo nedostajalo pa da službeni jezik u SAD bude njemački; a da se to dogodilo, kako bi izgledala povijest svijeta? Tako je i s tim knjigama: one u sebi kriju ono što se moglo dogoditi, a nije se dogodilo, ono što je moglo biti važno, a nije postalo važno, ono što je moglo biti estetski vrijedno, a nije se do toga dovinulo. Te knjige, ukratko, prikazuju nekakve stranputice i slijepe ulice hrvatske književnosti, putove kojima ona nije udarila. A da nije bilo zaboravljenih pisaca i nečitanih knjiga, ne bi moglo biti ni onoga što je sačuvano, onoga što je postalo vrijedno i do čega nam je i danas stalo. Odbačene, nečitane i prezrene knjige omogućile su onim drugim knjigama da nastanu, da narastu i da postanu ono što su postale. I, zato prilikom takvih lutanja među policama uvijek razmišljam o tome kako bi bilo potrebno da se jednom napiše povijest hrvatske nečitane književnosti. Tomu bi poslu trebalo pristupiti ozbiljno i studiozno, služeći se provjerenim znanstvenim metodama. Ta bi povijest, dakle, prikazala razdoblja naše nečitane književnosti, njezine poetike, njezine glavne autore (koji su važni upravo po svojoj neutjecajnosti), njezine rodove i vrste i njezine glavne domete. To bi bilo korisno i pravedno, a dovelo bi i do novih spoznaja: dok ne znamo što smo odbacili i prestali čitati, ne možemo znati ni koliko vrijedi ono što smo prihvatili i učinili dijelom svoje povijesti i svoga života. Tako bi se bjelodano pokazalo da su i nečitane knjige ravnopravni građani književne republike i da ni bez njih ona ne bi mogla opstati. A to bi imalo još jedan blagotvoran učinak: time bi s nečitanih knjiga bio skinut sramotni pečat, što u svakoj od njih simbolično postoji u obliku onoga prvog i jedinog datuma, koji postaje sve vidljiviji što je stariji i bljeđi.