Pamflet pod krinkom

Pamflet pod krinkom

Brian McNair, Striptiz kultura: Seks, mediji i demokracija žudnje, prev. Tamara Slišković, Jesenski i Turk, 2004.

Na domaćem se tržištu u posljednje vrijeme pojavio stanovit broj naslova koji na popularnoznanstven ili isključivo znanstven način razmatraju fenomene seksualnosti i pornografije. U usporedbi sa zapadnoeuropskom (a pogotovo američkom) produkcijom to je još posve neznatan broj, stoga veseli svaka nova prevedena knjiga ili izvoran rad. Nažalost, Striptiz kultura Briana McNaira ne ostavlja mnogo razloga za veselje. Nasuprot uobičajenoj kritičarskoj praksi u kojoj se činom elementarne pristojnosti smatra ponajprije predstaviti autora/autoricu te sadržaj, osnovne ideje i kontekst unutar kojeg je određena knjiga nastala, a tek potom iznijeti sud i kritički vrednovati napisano, ovdje ću prvi put zanemariti taj kronološki slijed.

Nepristojno pristrano

Naime, Striptiz kultura nepristojno je pristrana knjiga, odnosno pamflet koji pod krinkom znanstvene literature širi antropofobiju i seksizam, potičući mržnju prema muškarcima, napose onima heteroseksualne orijentacije. Iako se ta tvrdnja na prvi pogled može doimati banalnom ili smiješnom — uzmemo li u obzir općeprihvaćenu tezu o povijesno dominantnom represivnom karakteru heteroseksualnoga patrijarhata — zamjenjivati jedan jezik mržnje drugim nije nimalo bezopasna rabota. Jer, što reći kad na tri stotine stranica ozbiljna akademskog štiva (knjiga je izvorno tiskana u izdanju uglednog Routledgea) nalazimo bezbroj primjera poistovjećivanja cjelokupnoga muškog roda sa silovateljima i pohotnim svinjama čiji je jedini životni užitak potlačivanje i iskorištavanje žena? Što reći na izjavu kako je cjelokupna umjetnost nastala tijekom povijesti ljudskog roda isključivo izraz »agresivne penetracijske muške seksualnosti«?

Takvih budalaština nastalih na površnu čitanju Freuda i anarhofeminističke literature u knjizi ima mnogo, te se autorova namjera da analizira i prouči učinke medija na procese seksualizacije suvremenoga života (što je osnovni sadržaj knjige) u konačnici pretvorila u histerično razotkrivanje trajno prisutna »represivnog seksualnog konzervativizma«, koji potiču sve one osobe koje nisu ženskoga roda, crne boje kože ili homoseksualne orijentacije. McNair bi po akademskoj vokaciji mogao biti solidan filmolog ili sociolog: analiza medijskih fenomena seksualnosti te njihova utjecaja na društvena kretanja odnosno razmatranje dinamičke međuigre između transgresivnog sadržaja pornografije i modernističke transformacije javne sfere neizmjerno je zanimljivo i poticajno područje za interdisciplinarnu raspravu. No, umjesto sociologa usredotočena na gore spomenute aspekte McNair je postao viktimologom, brojeći žrtve patrijarhalne represije. Umjesto naglašavanja represivnosti seksualnoga diskursa kao takva (o čemu se mogao informirati kod Foucaulta i niza autora/ica u posljednjih dvadesetak godina), on ustrajava na specifičnom generalizirajućem modelu čije su osnovne odlike jednostranost i pokušaj znanstvenog opravdanja seksizma. Stvar uopće nije bezopasna kao što se čini i može imati vrlo opipljive posljedice.

Individualno i kolektivno

U sredini u kojoj širem pučanstvu još nije jasno kako odgovornost za ratne zločine može i mora biti samo individualna, a nipošto kolektivna, detaljiziranje oko stajališta akademskog autora u akademskoj publikaciji učinit će se cjepidlačenjem. Koncept prema kojem bi za represivne i homofobne postupke protiv Oscara Wildea trebali odgovarati svi heteroseksualni muškarci bijele boje kože, a za viktorijansku represiju prema ženama svi danas živući muškarci, identičan je onomu da bi današnjem naraštaju tinejdžera u Njemačkoj trebalo suditi za zločine počinjene u nacizmu. Autorova estetska osjetljivost u svemu prepoznaje moralni konzervativizam, pa je stoga svaka analiza pornografije koja ne polazi s radikalno feminističkih pozicija unaprijed diskvalificirana kao bezvrijedna. Ukoliko je istina da je seksualna revolucija proizvela »masovnu kulturu u kojoj se o muškarcima ne može i ne smije reći ništa dobro, a o ženama ništa loše«, onda se doista nalazimo u eri represivnog autizma koja onemogućava svaki dijalog čineći a priori neke skupine žrtvama, a neke krvnicima. Parafrazirajući Žižeka, ovdje je na djelu seksualni Denkverbot: ne samo zabrana izricanja alternative prevladavajućem stavu nego i zabrana zamišljanja da takva alternativa uopće postoji. Perfidnost takve strategije više je nego očita: na nju se ne može odgovoriti jer svaki artikulirani prigovor biva unaprijed diskvalificiran s obzirom da komunikacijski kontekst ne počiva na idealiziranom racionalnom modelu Habermasove javne sfere, nego na konceptu unaprijed definiranih dogmi aksiomatskog karaktera. Malo se tko usuđuje postaviti pitanje o stvarnim diskursivnim mehanizmima represije kada je o seksualnosti riječ: kao što nam pokazuje McNairov primjer, propitivanje statusa žrtve kršenje je temeljnog tabua političke korektnosti. Bilo koji izolirani i singularni (nipošto generalizirajući!) prikaz djece kao maloljetnih kriminalaca, a ne žrtava pedofila, žena kao seksualno agresivnih pojedinki, a ne silovanih individua, te homoseksualnih osoba kao ekscesivnih ekshibicionista umjesto potlačenih pojedinaca kojima je zapriječeno iskazivanje spolne orijentacije, u javnosti se odmah diskvalificira kao ostatak represivnog, patrijarhalnog i moralno upitnog diskursa.

Igre oko međuigre

U posljednje vrijeme u sociologiji anglosaksonskoga tipa veoma je popularan pojam međuigra. Iako pomalo trendovski, taj je termin iznimno operabilan i znanstveno uporabljiv: govori se o međuigri lokalnih vlasti i međunarodnih ustanova, velikih tvrtki i državnog aparata, malih potrošača i multinacionalnih kompanija. Popularnost tog pojma govori nam da je riječ o vrlo važnoj metodološkoj i ideološkoj inovaciji, a ne tek o prolaznom trendu. Taj termin pokazuje da sociologija društvene procese sve više shvaća kao odnos dviju strana u sukobu moći i interesa, kao dva (najčešće neravnopravna) subjekta koji se bore za simboličku i/ili materijalnu prevlast unutar društvenog polja, a ne kao odnos gospodara i roba, kako glasi poznata Hegelova društvena (ali i ontološka) prispodoba. U tom smislu McNairovoj knjizi nedostaje upravo analiza međuigre seksualnosti, društva i medija: u njega je proces permutacije društvene moći nevidljiv, a masovni mediji kao glavni pokretači seksualne revolucije tek su statičan primjer pasivne distribucije pseudotransgresivnog sadržaja pornografije. Ukratko, on proces seksualizacije javne sfere i demokratizacije žudnje ne shvaća kao iznimno složen proces u kojem ni jedna strana ne odnosi prevlast zbog difuzno raspoređene moći, nego kao odnos dobrih i loših aktera (heteroseksualna represija vs. potlačenost seksualnih manjina), čime se i sam svrstava u teorijski reakcionarne autore koji društvene procese analiziraju posve neprikladnim i zastarjelim kategorijama.

Negativni primjer pozitivne diskriminacije

Znanstvene se knjige, kao što je poznato, pišu i objavljuju najčešće kao rezultati znanstvenih istraživanja i s namjerom stručne prosudbe i vrednovanja onog što je dosad u tom području napisano. Striptiz kultura očito je pisana s dobrim namjerama; s obzirom na pozamašan (a i relevantan) popis literature kao i vrlo precizno definiranu temu istraživanja, može se zaključiti da bi rezultat bilo vrlo zanimljivo i aktualno štivo. Kondicional ovdje stoji upravo zbog svega rečena u tekstu: riječ je o potencijalno dobroj knjizi upropaštenoj autorovom teorijskom i moralno dvojbenom perspektivom. Autor pokušava odgovoriti na tri iznimno zanimljiva i važna pitanja: U kojoj se mjeri grananje seksualnog diskursa u popularnoj kulturi i medijima odražava na društvena stajališta? Zbog čega medijski sustav više nije represivni ideološki aparat? Može li seksualna transgresija u novom sustavu spolne stratifikacije postati sredstvo demokratizacije žudnje nakon što je stoljećima bila simbol moralne degeneracije društva? Ipak, stječe se dojam da su njegovi odgovori već unaprijed spremni i oblikovani neovisno o argumentaciji koju iznosi, čineći knjigu iznimno negativnim primjerom tzv. pozitivne diskriminacije. Striptiz kultura precizno ukazuje na moralno razgolićenje suvremenoga društva, no i sama je svojevrstan intelektualni striptiz, lošiji od pravoga iz barem dva razloga: ovakvo pisanje ne nudi osobit ekshibicionistički užitak i neusporedivo je lošije plaćeno.

Tonči Valentić