Od kralja za kralja

Od kralja za kralja

Bila je prava šteta ne biti uz asketski smirena Brazilca Antonija Menesesa kao jednoga u nizu planetarnih violončelističkih zvijezda današnjice čiji mek ton, osvaja čvrstom, ali ne i na svaku notu agresivno napadačkom vibrantnošću

Aristokratski odmjereno, a u samo srce glazbe zagledano muziciranje, resilo je posljednje koncertne dane zagrebačke 2005, kojoj su i Brazilac Antonio Meneses, a osobito Talijan Uto Ughi, darovali svečanost posebna stila i izvođačkog ugođaja. I ponovno se Balokovićev King, kao posvećen plod guslačke radionice Guarneri, zatekao u pravim, kraljevskim rukama pravoga miljenika zagrebačke publike Uta Ughija, a Lisinski subotom (17. prosinca) s ponosom narastao do kontemplativnoga brda iznad oblaka najviše izvedbene kategorije. Od kralja za kralja zrcalila se prirodna i sama po sebi razumljiva finoća Ughijeva otmjena mu-ziciranja i u društvu popularnijih, a možda i sadržajno površnijih komada na način Saint–Saënsove Introdukcije i Ronda capricciosa, gdje baš u izboru takvih skladbi (a za umjetnikovih ranijih gostovanja do mile smo se volje nauživali i Sarasateove Carmen–fantazije te pridruženih, a vječno izazovnih vratolomija Niccolo` a Paganinija), maestrova mudrost od neprekinuta rada na slici i emisiji tona dolazi do puna izražaja. A to je moć darivanja čiste glazbene supstancije kojom Uto Ughi ne vlada, nego poput neokaljana pomazanika, ni racio-nalno, ni iracionalno, oglašava prirodno stanje stvari i reda u beskonačju bijelih rupa od umjetničkog univerzuma. I zato božanska tišina zvuka što se kao konačni proizvod čuje iz svake Ughijeve violine (a uz trenutačno posuđena Kinga ovodobni sve-talijanski kralj svira i na Stradi-varijevu Kreutzeru i Guarnerijevu Cariplu!), zato i pakt i s neuzvišenim bićem od Đavoljeg trilera, uz čiji će tartinijevski uzvišen ćurlik rijetko zamagljena g–mola, paučinast pianissimo zvoniti dubinom potresa od još mlada svijeta. A čin stvaranja zapravo se čini jednostavnim i lako izvedivim: bez viška i manjka, a s najdelikatnijim vezom nešokantne, neparadne, pa čak i netipično guslačke agogike, Uto Ughi svira u željenu, glazbinu smjeru. Ondje ga ravnopravno zatječu i Tartini i posvećeni Sebastian Bach, ali i drukčiji Saint–Saëns i gotovo orguljski zakučast Franck s glasovitom sonatom u A–duru. I sve je, baš sve je na istoj dužini tona kao maksime glazbene interpretacije od stava, gdje i diskretna suradnja, a kadšto i tek pratnja pijanista Alessandra Specchija, u svakome trenutku svjedoči kreaciji izvanredna doživljaja. U grozdu raznobojnih tonskih slika impresivno vitalne, treba li reći tehnički fantastično odnjegovane, a samozatajne energije bez bahatosti nekih drugih gudačkih i inih prijatelja, po posebnosti i filozofskoga promišljaja izdvojio se solo za petnaestominutnu Chaconnu kao izvor sjecišta najrazvijenije kontrapunktske znanosti u violinskoj literaturi. I baš zbog te slojevitosti, ali vjerojatno i poradi samodostatnosti Chaconninih glazbenih planova nenajavljeno izostavivši plesne prethodnice iz Bachove 2. partite u d–molu, Uto Ughi jednu je moguću točku interpretativna ključanja doveo do eksplozije savršeno razgrađene jezgre atoma, iznad čega zvoni ton od kralja za kralja za sva vremena. I dok se kraljevskome pjevu od Ughijeva Kinga orilo po taktu mnoštva vrućih dlanova, jednoj drugoj, a vrlo sličnoj, gospodski jednako, dakle, dostojanstvenoj artikulaciji ekskluzivna recitalnoga štiva, darovano je za veliku dvoranu Lisinski prorijeđeno slušateljstvo čak i školski nezainteresirane zagre-bačke mladeži. A bila je prava šteta ne biti uz asketski smirena Brazilca Antonija Menesesa kao jednoga u nizu planetarnih violončelističkih zvijezda današnjice, čiji mek, ali ne i labav ton, osvaja čvrstom, ali ne i na svaku notu agresivno napadačkom vibrantnošću. U dahu prvoga motiva zvonilo je to cjelinom programa za Forte–fortissimo KDZ–a (19. prosinca), po kojemu će uz pouzdan glasovirski slog Švicarca Gerarda Wyssa Menesesovo violončelo risati najrazličitija stanja preciznih vanjskih i unutarnjih oblika. Postavivši široku liniju od sonatnih okvira Mendelssohna na početku te Griega na kraju koncerta, Menesesova jasna, logična i muzikalna koncepcija bez patetike i grča, u središnjici se recitalna zbivanja lako zaodjenula i neofolklornim (slovačkim) motivima Čeha Bohuslava Martinua, odnosno nasljeđem vlastita doma s Bachianas Brasilieras Ville–Lobosa u prvome planu. Pogotkom u sklad svih izvedbenih parametara prikazao se tako izbor triju stavaka iz Lobosove 2. suite s modernistički obojenim efektom izvanglazbene inspiracije za zaključnu Tokatu. Užurban pokret parne lokomotive kojom se zanosi najveći brazilski štovatelj Bachove zadužbine, u novovalnome će (prošlostoljetnome) rukopisu Heitora V. Lobosa frcati od glissa-nda i bijenalske škripe po žicama violončela, da bi u kontrapunktu što se ljubi i s Bachom i s vlastitom tokatnošću, uvodnome Preludiju i Ariji, autor priskrbio sjenu sjete od stare pučke (čelističke) pjesme i punktirano–sinkopirana ritma u dionici klavira. A iznad svoda uhvaćene zbilje ruralnoga Brazila umilno se nuđao glas od Mene-sesova glazbala, i iznova mek i nelabav, čvrst i neprostački sočan, kao primjerak stare, sređene škole bez imperativa brzoga u što glas-nijemu da ga više nitko i ne čuje. A Antonija Menesesa jako se lijepo čulo i s hitrim, ali i s toplim i vedrim, nikako labavo mekim potezom u supartnerstvu s 2. sonat

om u D–duru Felixa Mendelssohna. Čvrsto uokvirivši četverostavačni prostor interpretacijom od formata, Meneses je uz potpornu snagu Wyssova glasovira otvorio vrata nepatetično strastvena doživljaja glazbe od ranoromantičnih uzoraka, istodobno naglašavajući klasičnu ravnotežu forme i sadržaja kao prevladavajućega stanja rukopisa većine Mendelssohnovih komornih uradaka.

Branko Magdić