Neumjesna parafraza

Neumjesna parafraza

Ivica Vidović i Špiro Guberina bogatom komikom i čudesno lakim pokretom zadivljuju i, valja priznati, neodoljivo nasmijavaju publiku, koju danas zaista više ništa ne može iznenaditi, pa se i ne pita o smislu i besmislu ponuđene igre

Bio je nekoć među novinskim kazalištarcima i sličnoj stalnoj publici u optjecaju epigram Janeza Menarta o tome da »kao što konj u nuždi jede i slamu, tako i mi domaću dramu«, čemu se pridružilo i svečano obećanje Petra Brečića kako će, da bi imao što na pozornici gledati, morati napokon sam napisati jednu domaću dramu, što, koliko znam, nažalost, nije učinio. Danas su druga vremena, do domaće drame lakše je doći, nju se uz poželjne dodatke i odbitke jednostavno prepiše, po mogućnosti od što uglednijega i poznatijega autora, kojemu bi se u najnovijem slučaju moglo početi tepati Beki po uzoru na to da se Miroslava Krležu, kojega također u izvornicima uglavnom nema na kazališnim repertoarima, na pozornici sve češće familijarno naziva Fricom. Dok se o hrvatskom klasiku može barem pretpostavljati da je i danas čitan, za Samuela Becketta, jednu od najvažnijih kazališnih pojava protekloga stoljeća, to je u nas teže pretpostaviti, tako da se širem općinstvu pruža tek prigoda upoznavati ga posredovanjem, ma kako vješto izvedene, ipak vrlo jeftine parafraze. Upustio se u taj podrugljivi podvig Teatar Rugantino s predstavom Sa će Božo, svaki čas… prema tekstu Ivice Ivaniševića u režiji Marija Kovača s dvjema glumačkim podjelama, koje mnogo obećavaju. U prvoj, su izvedenoj 14. siječnja na pozornici Gradskoga kazališta Komedija, Špiro Guberina, Ivica Vidović, Goran Navojec i Krunoslav Klabučar, uz najavu da će Navojca i Klabučara u ulogama na kazališnoj cedulji Bepa, zapravo Pozza i Luckyja (u Ivaniševića Luke) u nastavku vjerojatno putujućega života ove predstave smjenjivati Božidar Orešković i Nenad Cvetko. Kao što vidimo, redom ugledni kazališni umjetnici koji su u svojim profesionalnim situacijama vjerojatno na čekanju, pa ne biraju ponude za nastupe. Kako drukčije objasniti da su se odazvali pokušaju spajanja nespojivoga, odnosno predstavi planiranoj i ostvarenoj otprilike prema ovom receptu: Uzmi kao temeljac najvažnije djelo Samuela Becketta, odbaci suvišne dijelove i lik s kojim ne znaš što učiniti, potraži najbolje moguće suradnike koji su na čekanju pa željno prihvaćaju svaku poslovnu ponudu, među njima možda i pisca koji je najspremniji spojiti Irca, koji je upravo zbog što veće strogoće izraza i manje brbljavosti svoje drame pisao na francuskom, s omiljelim, raspričanim, vickastim Miljenkom Smojem, koji se bez dvojbe sam nikada ne bi žurio u takvo društvo, onda sve dobro promućkati, pa što ispadne… A ispao je hibrid sastavljen od još zagonetna, vrhunskog ostvarenja scenske poezije, koje prema riječima Petera Brooka završava slavljem, sličnim onomu koje teže dosegnuti vjerski obredi i dnevne dosjetke o zapuštenim tvornicama i izgubljenim ljudima u maniri sadržanoj u posvuda popularnu splitskom žargonu prošaranu s podosta više ili manje duhovito plasiranih psovki. Izvana je taj hibrid sačuvao odlike visokomimetskog uzora, stablo–skulpturu scenografa Miljenka Sekulića, klošarsko–klaunovske kostime Elvire Ulip, dok je za scenski pokret odgovoran također majstor Jura Mofčan. U tom koktelu tragične groteske visoka roda i prizemne estrade neobveznoga zabavljaštva glumački velikani sjećaju se boljih dana, Ivica Vidović Handkeova Kaspara, Špiro Guberina klaunovskih figura Ranka Marinkovića, te bogatom komikom i čudesno lakim pokretom kao Fabijan i Jerko (odnosno Vladimir i Estragon) zadivljuju i, valja priznati, neodoljivo nasmijavaju publiku, koju danas zaista više ništa ne može iznenaditi, pa se i ne pita o smislu i besmislu ponuđene igre. A taj nije ni u parodiranju izvornika, jer izvornik je i sam na stanovit način parodija u laži teatra na umoru, nije ni u socijalnoj drami našega podneblja, jer Beckettove su skitnice osobe bez doma, dobi, zanata, prošlosti i budućnosti, nego jednostavno u ubijanju vremena i pokazivanju vještine. S obzirom da režija prihvaća samo komični aspekt drame, najveća su joj Ahilova peta stanke, toliko važne za Beckettov teatar, da ih pisac mjeri i propisuje, dok se redatelju ovoga koktela stalno iznova nekamo žuri, što motivu čekanja oduzima bitnu dimenziju zaustavljenosti u vremenu i prostoru. Obojici izvrsnih protagonista ravnopravan je partner Bojan Navojec u ulozi prostačkog i okrutnog prolaznika Pozza (na kazališnoj cedulji ime mu je Bepo, u predstavi ga oslovljavaju s Mate), kojega, jamačno više glumačkim instinktom nego smišljenom suradnjom s kaotičnom režijom u drugoj svojoj pojavi, iza tamnih naočala oslijepljeloga snagom glumačkog izraza dovodi do ruba tragičnosti. Igra završava kao što je i započela, iskazujući možda jedino želju za što češćim ponavljanjem, želju koja bi joj se s obzirom na glumačke potencijale mogla i ostvariti.

Marija Grgičević