NASLJEĐE, BAŠTINA I SUVREMENOST

NASLJEĐE, BAŠTINA I SUVREMENOST

Neke su stvari pomalo zaboravljene, primjerice, gdje je počeo i kuda je išao u svojim istraživanjima jedan naraštaj povjesničara, povjesničara umjetnosti i kulture. Cvito Fisković pripadao je prvom naraštaju odgojenu na hrvatskim sveučilištima, na domaćem tlu. Zahvaljujući Ljubi Karamanu uspostavila se jasna usmjerenost prema domaćoj građi, vrednovana je u svojoj, ukupnosti

Kada je prije više od pola stoljeća Cvito Fisković analizirao stilske i dekorativne osobine hvarskih ljetnikovaca Hektorovića i Lucića, dokazao je, piše akademik Tonko Maroević, pupčanu povezanost pisanja i građevinskog promišljanja, potvrdio jedinstvenost motivacija naručitelja i projektanta. Takav interdisciplinarni pogled, pristup kojim crpe iz najširega kulturnog i duhovnog nasljeđa, imanentan je Fiskovićevu djelovanju, o čemu će svjedočiti mnoge njegove studije, one posvećene korčulanskoj katedrali, dubrovačkim graditeljima, Jurju Dalmatincu ili baštini Boke kotorske. Kada su, godinu nakon smrti istaknutog povjesničara umjetnosti, na poticaj Matice hrvatske iz Orebića i Gradskog muzeja u Korčuli 1997. pokrenuti Dani Cvita Fiskovića, oni postaju jedan od najvažnijih naših znanstvenih skupova jer kontinuirano, na tragu Fiskovićeva shvaćanja kulture, okupljaju stručnjake s različitih područja — povjesničare umjetnosti, povjesničare, arhitekte, zaštitare baštine i okoliša te konzervatore koji sustavno mogu iznositi rezultate svojih istraživanja, razmjenjivati mišljenja i stajališta. O lanjskim IX. danima Cvita Fiskovića, o njegovu nasljeđu, ali i značenju nasljeđa naraštaja stručnjaka kojemu je pripadao razgovaramo sa stalnim članom znanstvenog odbora Dana, akademikom Igorom Fiskovićem.

— Uistinu neke su stvari pomalo zaboravljene, primjerice, gdje je počeo i kuda je išao u svojim istraživanjima jedan naraštaj povjesničara, povjesničara umjetnosti i kulture. Cvito Fisković pripadao je prvom naraštaju odgojenu na hrvatskim sveučilištima, na domaćem tlu. U prvom redu zahvaljujući Ljubi Karamanu uspostavila se jasna usmjerenost prema domaćoj građi, vrednovana je u svojoj, rekao bih, ukupnosti. Dakle, dovodi se u vezu s prostorom, ali i u vezu s naručiteljima, gospodarskim i kulturnim životom. Počelo je bavljenje urbanizmom, odmaknulo se od izdvojena proučavanja spomenika, a sve je to odgovaralo tadašnjim nastojanjima zapadne povijesti umjetnosti. U pitanju je bio ozbiljan preokret, taj naraštaj prvih zagrebačkih studenata povijesti umjetnosti, uz Fiskovića i Grgo Gamulin, Antun Jiroušek te zaslužni muzealci Zdenko Vojnović, Zdenka Munk i Ivan Bach, ne samo da su usmjerili djelovanje prema domaćoj baštini nego su, kada je u pitanju proučavanje baštine, na europskoj razini uspostavili niz modernih ustanova. Vrlo su se brzo u to uključili i drugi, najprije Milan Prelog, zaslužan za sustavno proučavanje urbanizma, a zatim vrijedni istraživači Kruno Prijatelj, Ivo Petriccolli i Vinko Zlamalik. Tako se uspostavila ravnoteža i čvrsta mreža, važna podloga svemu onomu što se danas može dograđivati, raslojavati, ponekad i ispravljati, ali u biti metodski nastavljati.

Više od ostalih, Cvito Fisković okrenuo se arhivu, posebice se bavio dubrovačkim?

— Da, podsjetimo, riječ je o arhivu za koji je Fernand Braudel rekao da je to još neiscrpljena riznica Sredozemlja. Fisković je pak poglavito iščitavao imena stvaralaca spomenika na koje su se spisi odnosili. Nalazio ih je u velikom broju, uspostavio je, ako ne prevagu, a ono ravnotežu između domaćih majstora i onih koji su dolazili iz Firence ili Venecije. Ukazao je na sponu domaćih majstora i domaćih naručitelja. Istodobno je, polazeći od tih pisanih izvora i s trajnim zanosom gledajući lokalni krajolik, počeo sagledavati i druge grane ljudskoga djelovanja u prostoru. Doslovno, razvio je interdisciplinarni interes za sve ono što je ostavilo dubljega, posebice likovnoga, traga tijekom petnaest stoljeća prisutnosti hrvatskog naroda u ovim krajevima.

Dani Cvita Fiskovića održavaju se u njegovu zavičajnom Orebiću, u Korčuli, Stonu. Prije dvije godine bili ste u Dubrovniku, a posjetili ste i Boku kotorsku, gdje je predstavljena njegova knjiga studija Spomenička baština Boke kotorske. Ona je, kao i primjerice knjiga Vrtovi orebićkih kapetana i brodovlasnika, primjer načina na koje je Fisković postavio temelje za proučavanje najšire kulturne baštine.

— Te dvije knjige na stanovit se način čak nadovezuju. U objema govori se o osobitostima pomorskoga ambijenta, bokeljskoga i pelješkoga. Ali i više od toga, jer doista, po uzoru na velikog učitelja i životnog prijatelja Ljubu Karamana, Cvito Fisković istočnu je obalu Jadrana gledao kao cjelinu. Među prvima je obradio spomenike Kotora te je njihove analize s oslanjanjem na arhivske izvore objavio pedesetih, a onda se nekim temama, primjerice problematici kotorske katedrale, opet vraćao. Knjiga o orebićkim vrtovima oslikava pak Fiskovićevo neprestano vraćanje zavičaju. Pokazuje kako se na dubrovačkom području od davnina njegovao vrt i perivoj, kako je riječ o kulturi punoj sjajnih uzora, kako su orebićki pomorci zbog prestiža, ali i ugode, ostavili za sobom ne samo ono što se i danas vidi u prostoru nego i mnoga pisana svjedočanstva. U vremenu kada je aktualan govor o ekologiji knjiga pridonosi vrednovanju tema koje su se smatrale zanemarivima.

Deveti dani bili su posvećeni umjetnosti i likovnoj kulturi 14. stoljeća u Hrvatskoj. Zapravo ste temu bili najavili još kada je u zagrebačkim Klovićevim dvorima predstavljena izložba Stoljeće gotike na Jadranu — slikarstvo u ozračju Paola Veneziana.

— U devet godina održavanja Dana naglaske smo stavljali na samostansku kulturu, drugi put na ladanje, renesansu. Za prošle Dane poticaj doista jest došao s izložbe, vidjelo se da postoji dobar broj problema i cijelih neobrađenih poglavlja, možda tek načetih. Spomenut ću pitanje fresaka u kontinentalnoj Hrvatskoj, dragocjenu riznicu koja tek očekuje istraživače, a isto tako mislimo da treba revidirati istarske freske, tolike primorske slike, skulpture i građevine uvijek iznenađuju novim spoznajama. Pokazalo se da o tom razdoblju možemo okupiti čak tridesetak predavača. Smatram to uspjehom, tim više što skupove održavamo u prikladnim sredinama, bilo da je riječ o gotičkom gradu Korčuli ili Stonu, nastalu u 14. stoljeću. Naime, dobar broj istraživača srednjega naraštaja te poglavito studenata prvi put zalazi u te iznimno privlačne cjeline.

Spomenuli ste Ston, na Danima se govorilo o njegovoj gradogradnji i arheološkim istraživanjima tvrđave. Kad smo kod Korčule, možete li potvrditi naznake da će se grad nominirati za UNESCO–ovu listu svjetske baštine?

— Da, poglavarstvo općine Korčule meni je povjerilo tu zadaću. Zamisao uključenja Korčule na listu svjetske baštine nije nova. Tinja već petnaestak godina. Nedvojbeno, Korčula to kao urbanistička cjelina iznimne ljepote i vrsnoće zaslužuje. Njezina povijest prilično je istražena, riječ je o urbanistički pravilnu gradu; tlocrt riblje kosti govori da je riječ o osobitu primjeru planirana grada iz trinaestog odnosno četrnaestog stoljeća. Korčula ima i drugih vrijednosti, očuvanu katedralu, gradsku vijećnicu i patricijske palače, a unutar zidina su i mnogobrojne stilske građevine te crkvice s vrijednim muzejskim zbirkama. Oko grada imamo i sačuvanu cjelinu krajolika, posebice vrijedan akvatorij.

Kada se očekuje dovršenje elaborata?

— Treba temeljito obraditi mnogo toga, propozicije su stroge. Vjerujem da će za elaborat trebati oko godinu dana, a njegova dorađenost bit će važna koliko i očuvanost Korčule. Ali mogu reći da u slučaju Korčule zapravo nema velikih nagrda, ona je spomenički toliko snažna da svladava unakažene detalje, u živu je dijalogu s južnodalmatinskim krajolikom, smještena je na takvu mjestu koje joj je osiguralo burnu prošlost i posebnost izgleda. Sigurno nije slučajno da se još od 17. stoljeća uvriježila uzrečica Ornamente od svita, famoza Korčulo.

Razgovarala Ružica Šimunović