Mozak i osjetila

Mozak i osjetila

Kino Europa (koje se nekoć zvalo Balkan) ili što drugo, važno je da i u ujedinjenoj Europi zadržimo pravo na svoj teatarski glas. I da nam on, kako vele Zagrepčani, ne bude knap(p)

Promjena na čelu Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu još je u stanju pobuditi stanovito zanimanje javnosti. Dobro je što je tako; naime, ta pojava pokazuje da je kazalište još javni interes — jasno, nije u središtu pozornosti, ali nije ni posve marginalizirano ili pak prepušteno isključivo u djelokrug struke, gospodarstva ili politike. Onoga dana kad takva promjena prođe posve nezapaženo bit će to još jedan u nizu znakova prijeteće atrofije teatra, svojevrstan ulazak u nepredvidiva zbivanja zone sumraka.

Na razdjelnici

A zona sumraka nedvojbeno prijeti… Ustanova poput HNK stoji točno na razdjelnici dviju opcija, te se i najmanji pomaci snažno osjećaju. Te su dvije opcije, grosso modo, neoliberalna i ona tradicionalistička, koju progresivni liberali (oni koji misle globalno, a rade lokalno), rado nazivaju konzervativnom (a mogli bi i reakcionarnom, zašto ne?). Tempora mutantur, o tome će se složiti i jedni i drugi: kako, i u kojem smjeru, i kako doskočiti neželjenu smjeru (i, napokon, ima li ga uopće), o tome se mišljenja već jako razlikuju. Globalizaciju i svenazočno tržište neki doživljavaju kao prijetnju, drugi kao prednost, ako ništa drugo, kao mogućnost vlastite brze afirmacije. Treba li se uklopiti u sveopću površnost, u pseudokulturu estrade i neznanja na pijedestalu — ili pak treba pružiti dostojan otpor, držeći se vrijednosti koje su potvrdila stoljeća za nama? Već kao fenomen, kazalište je danas u mnogočemu anakronizam. Pitanje tretmana tog anakronizma zapravo je ključno. A kad je riječ o Drami HNK, temeljna se dilema ponajprije odražava na repertoaru, i ondje je najbolje vidljiva. Naime, i kazališni tradicionalisti uglavnom teatar ne doživljavaju kao muzej (u većoj su mjeri muzeji danas Opera i Balet): nova redateljska viđenja uobičajena su i dobrodošla, ukoliko se pridržavaju predloška toliko da on bude prepoznatljiv. Neoliberali traže više od toga: ne prilagodbu postojećeg teatra, nego supernovi, multimedijalni teatar, u kojem će sve biti moguće, dopušteno, čak i poželjno — senzacije da publiku privuku, ekshibicije da je zabave, nepodnošljiva lakoća interpretacije da je i zadrži; napokon, tko tvrdi da kazalište mora biti ona intelektualistička estetizirana napast, kakva je bila u modi sedamdesetih i osamdesetih? Mozak više nije u modi, osjetila jesu. Zašto kazalište ne bi bilo komercijalizirana zabava, za one koji na trenutak žele zaboraviti virtualne svjetove svojih play–stationa i računala, te se načas vratiti u starodrevnu, nezapamćenu prošlost kad još nije bilo čak ni mobitela? Napokon, smanjit će se subjektivni dojam njegove anakroničnosti, a i državu će manje stajati...

Svjetionik u moru

Pred takvim razmišljanjem tradicionalisti su se malo povukli, i zbili redove. Ugled HNK ipak se zasniva na inercijskoj sili tradicije: on je, štoviše, toliki da ga je općenito (i još) teško dovesti u pitanje — u tom smislu neki su se svojski trudili. Za sada nisu uspjeli (ali, samo za sada). Drama HNK, čini se, nastavit će putem koji joj je određen samom definicijom te teatarske kuće: prikazivat će klasike, adaptacije književnih djela, uz poneki domaći i svjetski dramski novitet. Doista, logično je pretpostaviti postojanje kazališta–orijentira, nečega poput svjetionika usred valovita tržišna mora: gledatelj mora u HNK ulaziti s povjerenjem. S povjerenjem u temeljnu estetsku vrijednost ponuđenoga, profesionalizam ansambla i trud svih na sceni i oko nje koji nadmašuje minimalizam rada za plaću. Eksperimente i tapkanje u mraku pokušaja/pogrešaka HNK treba prepustiti drugima: publika zaslužuje HNK koje zna što hoće, i koje to uglavnom i postiže. No, Drama HNK ipak ne bi trebala previše igrati na sigurno: recikliranje istih autora i naslova ranijih je desetljeća manje upućene možda uvjerilo u preveliku ograničenost fonda koji se obično naziva klasičnim. Takvi neka se utješe: on je zapravo tako golem da stanovite njegove dijelove (u nas) nismo ni dotaknuli. Možda je važno napomenuti da se treba kloniti obljetnica i sličnih prigoda: s rijetkim iznimkama, one nisu dostatan razlog za postavljanje nekog autora na scenu. I u povođenju za svijetom trebalo bi imati mjere: ako neki komad igra u Beču, Grazu, Ljubljani, Milanu ili Rimu, sva je prilika da će uskoro i u nas. No, iza takve nenadane popularnosti djela često stoje izvankazališni razlozi. Također, na izvedbenoj razini, Drama HNK u Zagrebu njeguje stanovit (patetičan?) stil glume i scensku spektakularnost (kad je u skladu sa samim djelom) — i te su odrednice dio slike kazališta i pozitivne (anakronične?) tradicije velikog teatra, kakva postoji i drugdje u svijetu. Bilo bi stoga dobro kad bi Drama mogla raspolagati odgovarajućim, vlastitim pozorničkim prostorom, takvim koji bi joj to i nadalje omogućavao. Kino Europa (koje se nekoć zvalo Balkan) ili što drugo, važno je da i u ujedinjenoj Europi zadržimo pravo na svoj teatarski glas. I da nam on, kako vele Zagrepčani, ne bude knap(p).

Boris B. Hrovat