Ludički efekti

Ludički efekti

Izvoditeljskom umijeću Ljerke Očić teško se može prigovoriti: prezentacija nekonvencionalnog, a pozornosti vrijedna orguljskog repertoara svakako je važnija od demonstracije virtuoznosti

Nizozemski skladatelj Jan Pieterszoon Sweelinck važan je ponajprije kao jedna od karika koje su sintetizirajućim opusom povijesti glazbe omogućile prijelaz iz kasne renesanse u rani barok. Njegov opus ostat će zapamćen kao glazbeno sjedinjenje različitih regionalnih impulsa, od Frescobaldija do engleskih virginalista, kao i po utjecaju na njemačku orguljašku školu sedamnaestoga stoljeća. Ljerka Očić na ovome nosaču zvuka objedinila je devet skladbi koje pružaju djelomičan uvid u Sweelinckovo kontrapunktsko i varijacijsko umijeće, kao i njegov zanimljiv, često lapidaran stil. S iznimkom prvih dviju skladbi, razigrane Toccate in C te Echo fantasie in a, koju obilježavaju ludički efekti jeke, na disku možemo čuti ponajprije razne varijacijske skladbe. Provenijencija njihovih tematskih predložaka raznovrsna je, pretežno svjetovna — bilo lirska kao u slučaju Unter der Linden grüne, bilo plesna poput Pavane hispanice, no kako sama Očić u popratnom tekstu CD–a kaže, prema Sweelinckovu osobnom, ali i onodobnim sjevernjačko–protestantskim svjetonazorima, »svaka je travka simbol Višega«, pa nosač zvuka kraju s pravom privodi monumentalna sakralna skladba, koralne varijacije Wir glauben all an einen Gott. U njima će u više od jedanaest minuta trajanja pozamašnom tematskom bloku uslijediti tri kompozicijski razrađene i karakterno prilično raznolike varijacije. Sam se Sweelinckov skladateljsko–varijacijski postupak ipak ne razlikuje u neopterećeno razigranim Unter der Linden grüne i More palatino s jedne strane te melankoličnim Paduana lachrimae s druge: ipak su to uglavnom minijature istančane brige za detalje, čiji formalni plan slušatelj s lakoćom raspoznaje. Izvoditeljskom umijeću Ljerke Očić teško se može prigovoriti: prezentacija nekonvencionalnog, a pozornosti vrijedna orguljskog repertoara svakako je važnija od demonstracije virtuoznosti, no ipak se možemo zapitati zbog čega na ovaj tek pedesetominutni nosač zvuka nije uvršteno još nekoliko Sweelinckovih djela ili skladbi njegovih suvremenika. Premda je za svaku hvalu što sam izvođač piše tekst o skladbama koje izvodi (jer tako svjedoči o određenom stupnju teorijske refleksije), ipak je šteta što su načelno zanimljive opservacije Ljerke Očić iz područja teologije i likovnih umjetnosti te iz toga proizlazeća koncepcija cijeloga albuma nažalost ostali na razini općih mjesta, s obzirom na to da nisu potkrijepljene konkretnijim analitičkim uvidima. Tako bi npr. precizno pojašnjenje provenijencije tematskoga predloška pojedinih varijacija znatno pomoglo argumentaciji Očićeve o svjetovnom i duhovnom, odnosno njihovu isprepletanju u ovim profinjeno komponiranim i izvedenim Sweelinckovim minijaturama.

Ivan Ćurković