Ljepota iščašene zbilje

Ljepota iščašene zbilje

Crteži tušem, olovkom, akvarelom ili pastelom, na najrazličitijim podlogama uvijek imaju neku poruku, skrivenu ili očitu. Iz svakoga rada izviru vitalna umjetnost, živost i razigranost, ali i tjeskoba, zabrinutost ili otuđenje, strah od odvojenosti i napuštenosti

Bečki Kunsthalle u prostoru Museumsquartiera, u prizemlju u Halle2, postavio je izložbu velike američke umjetnice francuskoga podrijetla Louise Bourgeois. Prvi sam put uživo vidio njezine radove na Venecijanskom bijenalu ranih devedesetih, gdje je nastupala u američkom paviljonu. Poslije sam njezina djela vidio na bečkoj izložbi na prijelazu iz 1998. u 1999, koja je bila u plavo–žutom Kunsthalleu na Karlsplatzu, gdje je Louise Bourgeois izlagala zajedno s Jenny Holzer i Helmutom Langom. Uvijek se doimala vrlo zanimljivom i intrigantnom, i kao umjetnica i kao osoba. Jednom je izjavila, a svega joj nekoliko godina nedostaje da bude Tadijanovićeva vršnjakinja, da je njena sreća što je dosta kasno postala slavna pa je slava ne može uništiti.

Kroz slikarstvo i skulpturu

Izložba u Beču sastoji se od dvjestotinjak djela i tematski je raspoređena oko nekoliko skulptura smještenih u središte pojedinih prostora. Prije svega, na ulazu u izložbu, uz generalije i neke citate postavljena je autoričina fotografija velika formata koju je snimio Robert Mapplethorpe prije više od dvadeset godina, na kojoj ona ispod desne mišice pridržava uvećani, erektirani penis... Uokolo sedam skulptura, među kojima se nadaleko ističe Pauk iz 1997, poredana su djela koja u sebi sadrže nužne poveznice. Od drugih skulptura tu su još i The Cold of Anxiety iz 2001, Nest of Seven iz 1978, Poids (1992) te Nature study #5 (1995). Izložba je svojevrsna retrospektiva crteža nastalih između 1938. i 2003. godine. Ostali su radovi povezani u cjeline poput Fabric Drawings, Landscape Drawings, Ode a` la bie`vre, Ode a` l’oubli... U cjelini, priča je to o prožimanju crteža ili slikarstva sa skulpturom, koja je ipak, čini se, njezin primaran i konkretan interes. Ipak crteži koji vise na zidu Kunsthallea ni po čemu nisu skice tih nekoliko skulptura. Da bismo u potpunosti shvatili izložbu, trebali bismo ući dublje u život umjetnice, pokušavajući shvatiti njezinu posebnu vezu s majkom, život u rodnom Parizu, odlazak u New York 1938, gdje je tek nakon sedamnaest godina dobila američko državljanstvo... Crteži tušem, olovkom, akvarelom ili pastelom, na najrazličitijim podlogama, od notnog papira do papira za brušenje, uvijek imaju neku poruku, skrivenu ili očitu. Jednom je to We love you, jednom Who Where When Why What, a jednom je velika serija od 49 dvostranih crteža Untitled (C.I.A.) iz 2004, gdje gustim, ukrštenim linijama stvara gotovo neprobojne mreže. Ponekad je to serija crteža iz Skizzenbucha umjetničine lijeve ruke ili pak Art is a guaranty of sanity. Louise Bourgeois često rabi konac i tkaninu kako bi na njoj izvezla poruku kao što je I have been to hell and back and let me tell you it was wonderful. Ti su crteži / skice / razmišljanja potezom zapravo neprekinut dnevnik ideja i oblika. Posebno mjesto na izložbi imaju tzv. fabric drawings, crteži nastali prekrajanjem tkanine u različitim smjerovima, posebice onim radovima koji ostavljaju dojam kao da otvoreni kišobran gledate s visine. Iznimna preciznost u izradi te serije, nastale u proteklih nekoliko godina, može se protumačiti kao posveta majci, koju je toliko često gledala kako popravlja tapiserije u očevoj radionici. Iz svakoga rada izviru vitalna umjetnost, živost i razigranost, ali i tjeskoba, zabrinutost ili otuđenje, strah od odvojenosti i napuštenosti. Pejzaži koje Louise Bourgeois crta prepuni su naelektrizirane erotike, ekspresije i ugođaja, a uza sve te radove, u maloj sobici za troje možete pogledati izvrstan razgovor s umjetnicom u kojem ona iz daljine donosi ocjene o svom životu i životu ljudi s kojima je dijelila gotovo cijelo stoljeće. Najveći dio radova s izložbe stigao je iz Cheim & Read iz New Yorka, Galerie Karsten Greve iz Kölna te Galerie Hauser & Wirt iz Züricha, a Aller –Retour reklamira se kao umjetničina najveća izložba prije velike retrospektive koja je najavljena u londonskom Tate Modern za 2007. godinu. Louise Bourgeois jednom je prigodom rekla: »Umjetničko djelo ne zahtijeva objašnjenje. Ono mora govoriti samo za sebe. Ono može biti predmet brojnih interpretacija, iako je umjetnik imao samo jedno na umu... « Možda je najbolje da tu stanem. Jedan njezin rad nosi naslov I did everything I could every day of my life...

Marko Kružić