Lavlje mijaukanje

FILMSKA GLAZBA: KRONIKE IZ NARNIJE: LAV, VJEŠTICA I ORMAR (The Chronicles of Narnia: The Lion, the Witch and the Wardrobe), red. Andrew Adamson, sklad. Harry Gregson–Williams

Lavlje mijaukanje

Glazbene su teme blijede i ne razvijaju se dubinski (kao što se ne razvijaju ni likovi), orkestracija nije dovoljno iskorištena, a harmonije su odveć jednostavne i odveć pasivne s obzirom na dramsku radnju

Skladatelj Harry Gregson–Williams odlučio je u filmskoj adaptaciji knjige C. S. Lewis Kronike iz Narnije: lav, vještica i ormar uporabiti veliki izvođački sastav pa je već time stvorio osjećaj za fantaziju koja je trebala privući vizualnoj i auditivnoj začudnosti. No pokušaji da se zazove glazbeni ekvivalent imaginaciji koju je nudila raskošna filmska slika, ali su je kočila loša scenaristička i redateljska rješenja, ostali su samo pokušaji. Glazbene su teme blijede i ne razvijaju se dubinski (kao što se ne razvijaju ni likovi), orkestracija (s obzirom na toliki sastav) nije dovoljno iskorištena, a harmonije su odveć jednostavne i odveć pasivne s obzirom na dramsku radnju. Gregson–Williamsova partitura kao da je sastavljena iz niza međudijelova, a glavni materijal (teme, zvukovne igre i slično) ostaje po strani kao sekundaran. Da stvar bude još gora, partitura se gurala i u drugom smjeru — elektronski ritmovi unutar predloženoga simfonizma povremeno su rušili uspostavljeni ugođaj. Vjerojatno je to ostatak Gregson–Williamsove suradnje s Hansom Zimmerom, a možda i očajnička potreba da se privuče publika različita profila — no kada je diskopublika bila željna fantazije? Na svu sreću, skladatelj nije pretjerivao s glazbenom elektronikom, nego ju je skrivao iza debelih naslaga orkestralnog i zborskog zvuka. Povremene svijetle točke ipak daju naslutiti da bi možda, u drugim okolnostima, Narnia mogla progovoriti drukčijim glazbenim jezikom. Premda se skladatelj uglavnom nije obazirao na (fantastično i realno) mjesto i vrijeme, pri početku je filma zanimljiva uporaba čarlstona koji oživljava dječju igru skrivača i koji nestaje u zvukovnoj magli kada mala Lucy otkriva ormar. Također, zanimljiva je uporaba ženskoga glasa (Lisbeth Scott) unutar orkestralnoga tkiva, kada djeca vlakom napuštaju Englesku i kada Lucy sa svijećom drugi put ulazi u ormar. Ali posebnost tih scena narušava elektronski ritam: bajka se osuvremenjuje, odnosno gledatelj se iz fantazije vuče natrag u stvarnost, čime se Kronikama iz Narnije čini medvjeđa usluga. S druge strane, dobra je ideja da faun Tumnus svira neku vrstu dvocijevne Panove frule. Svirka će, jasno, oblikovati Tumnusovu temu, ali Gregson–Williams nije dovoljno jak da je harmonijski i orkestracijski učini neobičnom poput lika koji predstavlja. I to je zapravo glavni problem partiture: poneka ideja zabljesne, ali ostaje nedovršena (na primjer, nagli nestanak glazbe prije početka bitke te prijelaz iz glazbenoga govora u životinjsku riku na istome mjestu, gubi se u nerazrađenoj, ali potencijalno velikoj glazbi za bitku). To ukazuje na potrebu za razrađenijom i cjelovitijom partiturom, koja će s jasnijom svrhom oblikovati raznolik, a opet crno–bijeli, mitološki svijet. Čudno je da je inače stilski okretni Harry Gregson–Williams zakazao u smislu da se nije uspio prilagoditi žanru, pa je samo primjereno i bez previše mašte odradio posao. Zato, i kada se ne uspoređuju sa Shoreovom neusporedivo boljom partiturom za Gospodara prstenova, Kronike iz Narnije na kraju i filmski i glazbeno prilično razočaravaju.

Irena Paulus