Karika koja nedostaje

Karika koja nedostaje

Diznijevski stil u kojem je napravljen taj izvrsno animiran film, koji je zasluga likovnoga svjetonazora genijalnoga Waltera, u same temelje socijalističkog realizma ipak će ugraditi mrvicu neuništive urbane i globalne arome koja će Zagrebu uvijek davati stanovitu prednost u regiji

Teoretičari animiranoga filma i marni istraživači povijesti žanra, a nema ih mnogo, uglavnom su se s pravom divili silnoj artističkoj energiji zagrebačke škole što se naglo pojavila kasnih šezdesetih i zauvijek promijenila tok rijeke koja je tekla Disneyjevom dolinom i u čijim su opakim virovima živote gubili nesmotreni pojedinci nošeni idejom o animaciji kao autentičnoj likovnoj umjetnosti u vremenu.

FANTASTIČAN KULTUROLOŠKI KONTEKST

No, kad se pažljivije pročitaju te povjesnice, uvijek nekako ispada da je škola pala s neba, da je samonikla, ili, oprosti mi, bože, da je kolateralni plod sveprisutnog uspjeha socijalizma s ljudskim likom, koji je, eto, i sofisticiranim kulturnim sferama udahnuo život ni iz čega. Teoretičari uglavnom nisu razabirali samozatajan, tanak, krhak, ali sadržajem i dostignućima fantastičan kulturološki kontekst iz kojega je škola izašla. Što se više bavim ovom temom, ta činjenica sve mi je važnija. Ona je ključna za današnje ohrabrivanje bojažljivih potencijala, preplašenih od sumnje u vlastitu dostojnost sudjelovanja u epohalnom razvoju medija. Budući da je i animacija sinkretička umjetnost, korijene njezina začudnog uspjeha u Zagrebu valja potražiti u komplementarnim kreativnim supstancijama koje su se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća tražile u mraku i poput kratkosvjetlećih krijesnica osvjetljavale jedna drugoj put. One nisu imale ni medijske, ni diplomatske, ni društvene potpore pa se stječe dojam kao da u razvoju naše animacije jedna karika nedostaje. Nekoliko sam puta pisao o tome kako valja proučiti životopise hrvatskih slikarskih ekspresionista (što, nažalost, i nije neki problem jer je malokoji navršio tridesetu), valja ponovo pročitati našu novelistiku, sjetiti se skupine Zemlja, jednom godišnje prolistati Trojicu u mraku i Sedmu žrtvu Andrije Maurovića, pa ćete vidjeti kako je i bez Sergeja Tagatza i Škole narodnog zdravlja zagrebačka škola animacije logika, a ne paradoks. Jasno, oni koji ne znaju narav animiranoga filma, a to je da se ono film odnosi, zapravo, na čin i tehnološku logiku reprodukcije, a da je ključni i autentični artistički sadržaj animiranoga filma oživljena likovnost gdje je redatelj tek inteligentni motivator, oni nikada neće prihvatiti istinu da su glavni crtači i animatori sol ovoga žanra i da u likovnome smislu, prije no što se sve pokrene, svaki animirani film prolazi klasičnu likovnu katarzu. Jedan od ključnih ljudi koji povezuje silnice raspršene i podcijenjene naše medijske povijesti jest i Walter Neugebauer!

(NE)PRAVODOBNOST TALENTA

Kao i Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Branko Šimić i Ivo Andrić, i on dolazi iz zemlje koja je prije poraza potkraj dvadesetoga stoljeća hrvatskom kulturnom identitetu povremeno davala spasonosnu transfuziju. Pogotovo u kratkotrajnom vremenu kad je bilo neke šanse da se austrougarsko europejstvo zadrži južno od Save. No, prije nego što napišem nešto više o tom prevažnom sudioniku naše medijske povijesti, želim da saznate i moje vrijednosno stajalište. Osim uloge karike koja nedostaje, Waltera Neugebauera držim jednim od najboljih europskih crtača stripova! Ali, vidjet ćemo, i on je imao životnu smolu zbog (ne)pravodobnosti vlastita talenta. Njegova karijera usko je vezana uz karijeru brata mu Norberta (koji je uglavnom pisao scenarije za njegove stripove i filmove). Norbert se rodio četiri godine prije Waltera, a umro dva tjedna prije njega. Otac dvojice inteligentnih i nadarenih dječaka, skromni zagrebački fotograf, sigurno je kosu čupao kad je saznao da mu djeca već od puberteta kane živjeti od stripa. Walter je svoje stripiće za sitan džeparac prodavao tadašnjim listovima »Novosti« i »Oko«, a u »Mickey – stripu« počinju mu izlaziti i radovi s junacima Hansom i Bimbom. Sedamnaestogodišnji Neugebauer u Zagrebu izdaje vlastiti list »Vandrokaš«, pa potom i »Veseli Vandrokaš«. Usporedimo li ta-dašnji njegov likovni stil s prosječnom produkcijom sedamnaestogodišnjaka koji crtaju stripove, zapazit ćemo izniman talent. Nažalost, tek danas, s velike povijesne udaljenosti, možemo tupo ustvrditi kako su njegovi likovi i stripovski svjetonazor u to vrijeme bili potpuno na razini najboljih američkih izdanja. Mali medijski prostor tada je već bio okrenut ozbiljnijim promišljanjima, jer — spremao se strašni rat.

SKROMNOST I ELEGANCIJA

Walter doista nije bio ratnik, a nije imao ni klasne svijesti. On je naivno bio uvjeren ne samo da rat i strip nemaju nikakve veze jedno s drugim, nego i da rat možda može i izgubiti žestinu ako mu se suprotstaviš bezopasnim kvadratima koji pričaju priču. Pa dok mnogi njegovi prijatelji (među njima i Maurović) ozbiljno razmišljaju kako bi otišli u šumu, Neugebaueri izdaju list »Zabavnik«. U jeku rata! Dvije su godine jeli travu dok ustaški režim nije zaškiljio na jedno oko pa je, počevši od 1943, izašlo ravno 128 brojeva »Zabavnika«. Kako je Walter preživio u oskudnim vremenima? Dobro sam upoznao tog čovjeka (nakon odlaska u Njemačku ipak je često dolazio u Zagreb) i pamtim čudnovatu mješavinu skromnosti i tipično njemačke stroge elegancije. Čini mi se da je uvijek bio u istom odijelu, jeo je kao ptica i samo — crtao. Već 1945. eksperimentira s animacijom (mali crtić Crvić), a onda radi naše prve poslijeratne prave animirane filmove (zajedno s Kostom Hlavatyjem), koji su pozivali narod na izbore podučavajući ga savršenstvu demokracije jednostranačja. Ideološki potpuno neutralan, Walter je dizajnirao tu (danas tragikomičnu) propagandu, sretan što može sudjelovati u stvarnoj produkciji i od toga preživjeti. Onda dolazi »Kerempuh« i Veliki miting, o čemu se znade gotovo sve. Diznijevski stil u kojem je napravljen taj izvrsno animiran film, koji je zasluga likovnoga svjetonazora genijalnoga Waltera, u same temelje socijalističkog realizma ipak će ugraditi mrvicu neuništive urbane i globalne arome koja će Zagrebu uvijek davati stanovitu prednost u regiji.

BEZ ODUSTAJANJA

Neugebauer(i) sudjeluju i u jednogodišnjoj epopeji Duga filma, no već u filmu Veseli doživljaj očito je kako Walter nikada neće krenuti putem gotovo subverzivna eksperimenta kojom će poslije krenuti škola. Njegov precizni comic–stil tražit će refleks u populističkom, no kako onda (a ni poslije) nije bilo ni traga nečemu tržišnom u animaciji, njegova strast za autorskim pomalo će kopnjeti. Nakon osnivanja Studija za animirani film u Zagreb filmu on i tamo radi dva (nevažna) filma, ali već čvrsto siguran da njegov likovni svjetonazor nema što tražiti među anarhističkim genijalcima pristiglim s brda i dolina, i okreće se krhkoj biljci koja je rijetko cvala u tim godinama — reklamnom filmu. Godine 1958. zauvijek odlazi iz Zagreba i smisao nalazi u zemlji koja je po svim civilizacijskim silnicama i njegovu psihofizičkom habitusu bila za nj idealna — u Njemačku. U Münchenu postaje urednikom svih Kaukinih izdanja, a 1972. pokreće i vlastiti studio. Za razliku od Kristla, u novoj je domovini smjeran, radišan i skroman građanin i vrlo često navraća u Zagreb. Na svjetskom festivalu 1994. imao sam (rodoljubnu) želju pokazati filmove naših ljudi u inozemstvu, naše crtanofilmske dijaspore. Publika nije bila baš oduševljena reklamnjacima koji su nastali u njegovu njemačkom razdoblju. Vjerojatno je u boležljivim godinama prije smrti imao i privatnih problema (nikada nitko više nije pitao za te filmove pa sam ih pospremio u Arhiv kod Mate Kukuljice, neka ih kod nas!). Pokopan je na Mirogoju. Tada je ovdje (opet) bio rat. Društvance se poslije na piću sjetilo dragoga čovjeka niska rasta čiji su junaci Patuljak Nosko, Tom i Malo Medvjeđe Srce i mojim ratnim godinama sigurno dali barem mali podsvjesni tračak potpore da se ne odustane. Nikada.

Joško Marušić