Junakinje među nama

Junakinje među nama

Odlučivši se raditi prvo na stihovima i glazbi, a zatim s njom ući u dvoranu za plesne probe, Mila Čuljak pokazala je ne samo svoju raznolikost nego i potrebu za vlastitim autorskim pečatom u svim segmentima produkcije

Dobro poznata gledateljima koji prate suvremeni ples po nizu zanimljivih projekata koje je ostvarila s riječkom udrugom Prostor+, Trafikom, Llinktom, koautorskom inicijativom OOUR te suradnji s autorima kao što su Damir Bartol Indoš, Žak Valenta, Magdalena Lupi, riječka performerica Mila Čuljak s predstavom Heroine napokon na scenu izlazi samostalno, ne samo kao koreografkinja i izvođačica nego i kao autorica stihova i pjevačica pjesama koji prate koreografiju. Ili koreografija prati njih? Naime, odlučivši se raditi prvo na stihovima i glazbi, a zatim s njom ući u dvoranu za plesne probe, Mila Čuljak pokazala je ne samo svoju raznolikost nego i potrebu za vlastitim autorskim pečatom u svim segmentima produkcije. U suradnji s glazbenikom Adamom Semijalcem nastao je tako izvrstan soundtrack od šest pjesama, koje su ponekad intimne i potresne, ponekad banalne, čas uz rif gitare, čas uz poigravanje dječjim sintisajzerom.

Promišljanje stereotipa

Ali nije ovo prvi put da čujemo glas Mile Čuljak na sceni. Na predstavljanju časopisa »Treća« zagrebačkoga Centra za ženske studije s kojim surađuje, ona 2002. izvodi performans Mića, iznimno snažnu živu sliku žene odjevene u cresku tradicionalnu narodnju nošnju koja gromka glasa pjeva narodni napjev, da bi, odustavši od njega, krumpire koje je revno čistila udarcem nogom odbacila od sebe i zanijemjela uz Strange Little Girl Stranglersa. Već tada bilo je jasno da je riječ o autorici koja intenzivno promišlja stereotipe rodnih uloga u suvremenom društvu. Anonimne junakinje iz svakodnevnog života i žene koje su obilježile prošlo stoljeće možda su bile polazišna točka koreografskog materijala, nadahnuće za poze hrabro uzdignute brade ili smeteno spuštena pogleda, napučenih usnica i smjelo izbačene stražnjice, no svaka poza, svaki zauzet stav, samo je moment u jednom od koreografskih sljedova jednostavnih pokreta, namiještanja i iskušavanja mogućnosti vlastita plesnog tijela uz introspektivno spušten pogled koji izazovno usmjerava u publiku samo u trenucima kada zauzima antologijske poze heroina buntovnica ili heroina zavodnica. Velik trud uložen je u strukturiranje situacije introspekcije i nespektakularnosti izvedbe kao probe za predstavu — od ulaska sa CD–plejerom u ruci, puštanja pjesama sa CD–a, skidanja naočala i stavljanja leća, do same scene (Lara Mamula, odgovorna za vizualni identitet predstave), koja svjetlom i zrcalom postavljenim uza zid aludira na radni prostor dvorane za probe u koju izvođačica može jednostavno ući i započeti rad, te je na kraju bez pompe napustiti. Čak su i dramatične suze koje joj se slijevaju niz lice u jednom trenutku samo kapi tekućine za leće koje netom prije kapa u oči.

Odraz u zrcalu

Zanimljivo je da se izvođačica ne koristi zrcalom ni u jednom trenutku, na njega se i ne obazire, no ono postaje fokalna točka u trenutku kada nakratko napušta scenu i ostavlja publiku suočenu s vlastitim odrazom u tišini. Trenuci odustajanja, vraćanja pjesme na početak i ponovnog započinjanja s drugog mjesta na sceni ne pokušavaju fingirati privatno na sceni ili podijeliti izvedbu u naracijom ili glazbom određene prizore. Pred nama se izmjenjuju rock–heroina i zadihana plesačica, dinamika pokreta varira od polagana i smirena do razigrana, energična trka i skoka. Kontinuitet je pritom zadržan razvojem koreografskog materijala, a dojam nije onaj nesigurnosti, nego naprotiv neopterećenosti i nepretencioznosti autorice, kako u pojedinim segmentima koreografije, tako i u predstavi kao cijelini. U podlozi Heroina nema prepoznatljivih referencija, nema citata popularnih teoretičara ili kritike pop–kulture. Heroine su tako i djevojke koje svakodnevno srećemo, one koje su nam prijateljice, koje se znoje u dvorani ili rade za računalom, o kojima pišu tabloidi ili koje se voze gradskim autobusom. Iako se to nikako nije moglo zapaziti u kvaliteti izvedbe kojoj sam prisustvovala u Zagrebu u sklopu WARP–a — pogona za prezentaciju autorskih radova, radne platforme EkS–scene — zanimljivo je da riječka autorica u svom gradu nije dobila potporu kako bi našla primjeren prostor (ili čak termin) ni za redovite probe ni za samu premijeru, koja je na kraju održana u radnoj prostoriji na šestom katu Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku. Tek reprize Mila Čuljak izvodi na pozornici jednog kazališta, Teatra &TD — koji je uz ostatak kompleksa zagrebačkoga Studentskog centra postao utočište zanimljivih programa plodne nezavisne plesne, kazališne, likovne i glazbene kulturne scene u iščekivanju otvaranja najavljenog plesnog centra te centra za nezavisnu kulturu i mlade. Ako nove izvedbe Heroina moramo čekati do tada, nadam se da se ti dani bliže.

Ivana Ivković