Emotivnost s pokrićem

Emotivnost s pokrićem

Hrvoje Hribar promišljenim je izborom glumačke postave film podigao na višu razinu

Glasovitost filma redatelja i scenarista Hrvoja Hribara, Što je muškarac bez brkova, nastala prema književnom predlošku Ante Tomića, bila je razvidna još prošle godine, prisutnost toga filma i u kinodistribuciji prigoda je širem gledateljstvu da uvidi, pa i razmotri, razloge njegove glasovitosti. Suvremene radnje smještene u šturo i ruralno dalmatinsko zaleđe, taj film na razmjerno široku prostoru zbivanja predstavlja bogatu paletu središnjih likova, od kojih su od presudne važnosti mlada udovica (Zrinka Cvitešić), župni svećenik (Leon Lučev) te povratnik iz Njemačke, također okrnjene obitelji (Ivo Gregurević). Hribar se, ne zanemarujući višeslojnost izvornika, pokazuje dostatno vještim u predočavanju likova i oblikovanju zapleta. A u samu zapletu ponajviše pozornosti svakako privlači emotivna priča mlade udovice i svećenika koja prolazi tegoban razvojni put upravo zbog društvene, ali i religijske uvjetovanosti tih likova. Hribara, međutim, ne zanima senzacionalizam, nego pojedinci koji se nalaze u zadanoj situaciji, pa su oba središnja lika višeslojno određena, postupci im odišu bogatim karakternim, kao i društvenim zaleđem. Svaki od njih prolazi svojevrsno mitsko putovanje, što sasvim zrelim stvaralačkim pristupom, uključuje ne samo početnu opreku ustrajnosti protagonistice i opiranje, ali i kolebljivost protagonista, nego i istinsko karakterno posrtanje, čak i propadanje obaju. I ti likovi dosežu pročišćenje, s jasnom vremenskom odgodom, pročišćenje koje zasigurno nije u suglasju s uvjetovanošću protagonista, no potpuno je u suglasju sa stvaranjem temeljnog obiteljskog načela.

Emotivno jače od komičnog

Priče preostalih središnjih likova svojevrsna su i raznolika protuteža temeljnoj. Bez zazora možemo ustvrditi da njihova dojmljivost gradira prema emotivnosti, odnosno priče u kojima emotivno ima prednost pred komičnim uspjelije su i snažnije, a podjednako ih zanimljivima predočava autorov zahvat u njihove živote. Hrvoje Hribar tako usmjerava gledateljevu pozornost spram likova, poigrava se njome, približavajući ili udaljavajući ih u pripovjednom žarištu. I koliko god bilo njegovo umijeće pri razvoju većine likova, propustom ostaje tek kasnije pripovjedno zanemarivanje potencijalno snažna lika sestre središnje protagonistice. Stupnjevanje je same dramaturgije promišljeno i kontekstualno. Dok u prvim dijelovima filma priču središnjih likova uokviruje ukorijenjeno društveno te surovo prirodno zaleđe, u kasnijim sve tjeskobniji razvoj temeljnoga zapleta uokviruju i raznoliki likovi, ali i naglašena promjena klimatsko–vremenskih uvjeta.

Hrvoje Hribar promišljenim je izborom glumačke postave film podigao na višu razinu. Očita je razigranost glumaca u skladu s redateljevim vodstvom i postupcima. Nećemo nimalo pogriješiti ustvrdimo li da glavni glumci, Zrinka Cvitešić u tumačenju središnjega ženskog lika, te Leon Lučev u dvostrukoj ulozi braće blizanaca svećenika i generala, zamalo oprečnim načinom izvedbi i kontekstualnost filma čine slojevitijom. Uz standardno nadahnuta Ivu Gregurevića teško je zanemariti Bojana Navojca ili ostvarenja ženskoga dijela glumačkoga postava, Jelene Lopatić, Marije Škaričić ili Jelene Miholjević, dok Ivica Vidović i sporednoj ulozi pridaje prijeko potrebno dostojanstvo. U zanatskom postavu Silvio je Jelenković snimateljskim radom dojmljivo oslikao ugođaj svake scene, a glazba Tamare Obrovac doista je obogatila film. Što je muškarac bez brkova nužno je više od ovlašnih označnica romantične komedije, počesto je istinska drama koja ne zazire od razotkrivanja traumatičnih iskustava. Višeslojnosti su toga filma zasebni sastojci pridodali i višu kvalitativnu razinu.

Tomislav Čegir