EKSCENTRIČNI DANCE MACABRE

EKSCENTRIČNI DANCE MACABRE

Burtonov bučni i anarhoidni svijet mrtvih taj koji nas mami svojim bojama, pulsirajućim jazzy ritmovima i fašničkim ludorijama. Nasuprot njemu, svijet živih je siv, monoton i dosadan

Još jedan Tim Burton? Charliejeva čokolada nije se ni ohladila, a njezin neumorni tvorničar ide dalje. Bez predaha. Kao da se tvornička traka ne želi zaustaviti. Samo što je Burtonov radnik fetiš sada posudio glas animiranom junaku. Jer, ono što je Predbožićna noćna mora bila u odnosu na Eda Škarorukog, to je Mrtva nevjesta u odnosu na Charlieja i tvornicu čokolade. Dva filma kao dvije stranice jedne te iste medalje. No, nemojmo odveć vjerovati onim kritičarima koji su naglašavali da je Burtonova gotička elegija o izgubljenom vremenu odveć opasna za malu djecu. Dakako, morbidne ukrajinske narodne legende o zagrobnim nevjestama i pripovijetke nastale iz pera Sholoma Aleichema, koje su Burtonu i njegovu animatoru Mikeu Johnsonu poslužile kao okvir za priču, mogle bi naizgled narajcati tek sina Marilyna Mansona, nekog zakašnjelog ultradarkera ili neonacističkog nekrofila: u carskoj Rusiji, antisemitističke bojne prekidale su židovska vjenčanja ubijajući nevjeste i pokapale ih u vjenčanicama kako bi zatrli njihovu lozu. Samo što je Burton zamijenio Rusiju viktorijanskom Engleskom. No, autorov dance macabre sve je samo ne dark. Ta vrijeme je karnevala i njegova ekscentrična fašnička ikonografija s crvima koji izlaze iz očnih duplji, crnim baršunom, paučinom i raspojasanim kosturima marionetama koji plešu u stop motionu, premda su im zglobovi premazani digitalnim uljem, začinjena retorikom meksičkog Dia de los muertos i referencijama na Disneyjev animirani film Silly Symphonies, neće nikog prestrašiti. Možda ovo nije film za curice koje vole barbike. Uostalom, Burtonova zagrobna nevjesta Emily poput njezine sestre Sally iz Predbožićne noćne more, nije ništa drugo nego neka vrsta antibarbike. Anoreksična ikona makabričnog erosa, silikonskih usana i krupnih očiju (Helena Bonham–Carter, više glasom, a ponešto i stasom, pogotovu ako se osvrnemo na njezinu šminku i modni look iz Kluba boraca). No, dovoljno je bilo vidjeti velike i male s kakvim su žarom promatrali dio Burtonove veličanstvene scenografije u golemoj vitrini, koja je krasila predvorje hotela Excelsior na Lidu tijekom venecijanske Mostre, nalik na neke gotičke jaslice. Da bi apsurd bio veći, upravo je Burtonov bučni i anarhoidni svijet mrtvih taj koji nas mami svojim bojama, pulsirajućim jazzy ritmovima i fašničkim ludorijama. Nasuprot njemu, svijet živih je siv, monoton i dosadan. Za Victora, fizionomijom toliko nalik Kamovu, taj je šareni svijet slučajno utočište u bijegu od braka iz interesa. Samo što Victorov smrtopis za razliku od Kamova ima happyend koji to nije. Victor će ipak odabrati svijet živih, dakle, bračnu monotoniju. Poput kreatora Shreka, tako i Victorovi kreatori ostaju vjerni konzervativnim holivudskim parametarima koji ne priznaju drugotnost. Zeleni sa zelenima. Ružni s ružnima. Mrtvi s mrtvima. A živi sa živima. Jer, Victor je vjeran i odan muž. Za Victora je običnost u bračnom sivilu. Za Emily je jedina ulaznica za tu običnost transformacija u roj leptira. No, koliko su god ju autori zauvijek oslobodili od smrti i krhkosti tijela, to ne znači da će joj krhkost leptirovih krila olakšati život. Tim više što bi sada mogla lako sletjeti na Victorijino rame. Jer, ni fašnik očito ne može trajati vječno.

Dragan Rubeša