Bogati opus zaboravljena umjetnika

Retrospektivna i posthumna izložba slikara i kipara Ivana Mirkovića, Galerija umjetnina, Split, 29. prosinca 2005 — 31. siječnja 2006.

Bogati opus zaboravljena umjetnika

Ivan Mirković tridesetih godina prošloga stoljeća kratkotrajno je ušao u svijet magičnog realizma, i u tom razdoblju nastala su njegova ponajbolja djela

U Splitu je 29. prosinca 2005. u Galeriji umjetnina otvorena posthumna i retrospektivna izložba radova slikara i kipara Ivana Mirkovića. Uz potporu Poglavarstva grada Splita i Ministarstva kulture RH može se pogledati više od stotinu djela od oko tri tisuće Mirkovićevih radova. Na izložbi su se našli eksponati iz fundusa splitskih muzeja i galerija (Etnografski muzej, Hrvatski pomorski muzej, Muzej grada Splita, Galerija umjetnina), iz privatnih splitskih kolekcija te zadarskog Narodnog muzeja i Gradskog poglavarstva Paga. Dio radova predstavljen je prvi put. Iako je Mirković rođen 1893. na Pagu, najveći dio njegova života i djelovanja vezan je uz Split, gdje je i umro u dubokoj starosti 1988. Upravo zato Split čuva velik broj njegovih radova: skulpture, crteže, slike, karikature.

MIRKOVIĆEV UMJETNIČKI KRUG

U Splitu je između dva svjetska rata živjela i djelovala plejada splitskih/hrvatskih umjetnika i književnika. Mnogo njih svoju je štaciju imalo u Galićevu salonu u Marmontovoj ulici, i danas kultnom splitskom likovnom mjestu. Uz Emanuela Vidovića, nestora splitskih umjetnika, tada su u Splitu djelovali književnici: Dinko Šimunović, Tin Ujević, Vladimir Nazor, kipari Dujam Penić, Marin Studin, Branko Dešković i slikari Antun Zupa, Milan Tolić, Silvije Bonacci Čiko, Anđeo Uvodić, Vjekoslav Parać i drugi. Među njima bio je i Ivan Mirković. Jasno, ostaje trag tih godina u kulturnoj kronici grada. Njegove ljude, oriđinale, političare, umjetnike, zaustavio je i Mirković u svojim brojnim djelima. Mirković je prvu slikarsku poduku dobio od Emanuela Vidovića, nakon čega je pohađao likovnu akademiju u Pragu, gdje se družio s Ivom Režekom. Osim Vidovića, Mirković je učio i od Bukovca i Meštrovića, a neko vrijeme boravio je i u inozemstvu. Dakle, učio je od velikih, asimilirao, upijao od najvećih imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća. Iako nikad zatvoren za likovna istraživanja i izazove, Mirković se nije dosljedno držao onoga što je započeo. Nesklono provokativnom i daleko od izazova, u dugogodišnjem se bogatom stvaralaštvu povremeno gubio u epizodama i nakratko se naslanjao na poentilizam, pa na secesiju, impresionizam i Cézannea, okušao se u modernizmu, da bi se priklonio figuraciji. Tridesetih godina prošloga stoljeća kratkotrajno je ušao u svijet magičnog realizma, i u tom razdoblju nastala su njegova ponajbolja djela: Ružičasti Pierrot, Zeleni Pierrot, Djevojčica s lutkom i Djevojčica pred zrcalom.

INTIMA, PEJZAŽ, ŽANR...

Mirković je u slikarstvu poznat po sakralnim temama i toplim, intimističkim vedutama dalmatinskih krajolika, uhvaćenim situacijama svakodnevnoga života ljudi primorskog kraja (ribara, kartaša…). Izradio je u obojenom gipsu brojne karakterne karikature, ali i psihološke skulptorske portrete mnogih poznatih umjetnika i javnih ličnosti (Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Grge Novaka, Branislava Deškovića). Nakon Drugoga svjetskog rata Mirković je, radeći prema narudžbama ondašnje vlasti, uglavnom naginjao socrealizmu, danas vrijednoj spomeničkoj baštini. Tek je povremeno nekim svojim ekspresivnim, pa i apstraktnim figurama, Ivan Mirković znao iznenaditi i nakratko iskočiti iz kruga akademskoga, figurativnog, patetičnog. No, to nije bilo dovoljno za prepoznatljiv umjetnički rukopis koji bi ga doveo do nacionalnoga respekta koji su stekli neki njegovi suvremenici.

Vanja Škrobica