BLIZU I DALEKO

BLIZU I DALEKO

Izvanredni i spori urugvajski film ispunjen kontemplativnim prazninama, diskretnom glumom, rafiniranim gegom i sugestivnim kompozicijama kadrova, završi dok kažeš ptičica! i pritom stvori ugodu poput čašice najboljega whiskyja

Do jučer smo možda mogli tvrditi da (ne) poznajemo urugvajski film onoliko koliko Urugvajci (ne) poznaju hrvatski. No, s Urugvajcima više nismo kvit. Mala kinematografija s latinoameričkog kontinenta, prikliještena stvaralački raspoloženim Argentincima i Brazilcima, danas nas prestiže u uzajamnu približavanju. Sitna, ali bitna prednost stane u naslov filma Whisky, ili, poslužimo li se interkulturalnim prijevodom te riječi iz koje pogrešno curi alkohol, u njezinu hrvatsku inačicu: ptičica. Njome se služe fotografi kada upozoravaju mušterije da će kliknuti i ovjekovječiti ih u nekoj od željenih poza. To je i onaj kratak trenutak, uhvaćen za sjećanje, kada možemo odglumiti bliskost s nekom osobom ili savršenu sreću, iako smo možda do očaja osamljeni i nesretni. A urugvajski Whisky govori o onom stvarnom, makar i vješto prikrivenu, što se zbiva prije i poslije fotografske ptičice, pred kojom se u Whiskyju našlo dvoje sredovječnih protagonista, glumeći

bračni par za drugog. Kada se naslov primjereno prevede, a potom dešifrira gledanjem filma hvaljena redateljskog dvojca, Juana Pabla Rebelle i Pabla Stolla, Urugvajci će biti u još jednoj prednosti: to celuloidno djelce, s gomilom međunarodnih nagrada (viđeno u Cannesu, pa na pulskom i sarajevskom festivalu), govori i univerzalno razumljivim jezikom, pretvarajući ono daleko u blizu, a manje u više. U humornoj drami, koja fabularnim minimalizmom i intencionalnim dijaloškim/komunikacijskim prazninama priziva duh ranijega Jarmuscha ili kasnijeg Kaurismäkija, ne događa se bogznašto. No, za dvoje protagonista i to je previše. Samac Jacobo (Andres Pazos) svakoga jutra u isto vrijeme, zajedno s dugogodišnjom desnom rukom, predradnicom Martom (Mirella Pascual), dolazi na posao u tvornicu čarapa koju je naslijedio od pokojnoga oca. Otvara zahrđala metalna vrata, pali svjetlo, pokreće zastarjele strojeve u zapuštenu pogonu, popravlja rolete i prevrće dosadne, sive čarape... I šutljiva samica Marta ima svoj dnevni ritual, a taj redovito završava pregledom torbi radnica i pozdravom: »Vidimo se sutra, ako bog da!«. Po nekoj rutini živi vjerojatno i treći lik, Jacobov mlađi, uspješniji i ekstrovertni brat iz Brazila (Jorge Bolani). No, Hermanova uloga ide u drugom smjeru: svojim kratkotrajnim boravkom s frustriranim Jacobom, koji Martu dogovorno predstavlja kao suprugu, prpošni brat, sa čarapama m

oderna uzorka, donosi i poremećaj. Kao u kakvu školski mišljenu modernističkom ili egzistencijalistički nasađenu filmu o alijenaciji i tjeskobi, svakodnevna rutina dodatno se ritualizira strukturalnim repeticijama: višekratnim ponavljanjem na dlaku jednakih prizora. Tek zaplet priče o nategnutu druženju neobična trojca omogućuje redateljima da pokažu kako su ti, već viđeni, postupci tek jedna od sastavnica njihova promišljeno i dojmljivo troma pripovijedanja, katkada usmjerena na naizgled sporedne detalje. Premda njegov zaplet počiva na svjesnoj obmani, Whisky se ne troši ni na komično grčevitu prikrivanju prijevare ni na otkrivajućim gafovima varalica, kao što to biva u Wilderovim filmovima. Priča prije izaziva radoznalost što će se dogoditi s lažljivcima sada kada su dosadan posao zamijenili bračnom intimom, a zvuk strojeva zavodljivim životnim eskapadama brazilskoga brata. U tom očekivanju, ispunjenu kontemplativnim prazninama, diskretnom glumom, rafiniranim gegom i sugestivnim kompozicijama kadrova, izvanredni i spori urugvajski film završi dok kažeš ptičica! i pritom stvori ugodu poput čašice najboljega whiskyja.

Diana Nenadić