AH, TAJ DRUGI KAT GALERIJE

AH, TAJ DRUGI KAT GALERIJE

DOBAR OPĆI DOJAM

Nekoliko dana poslije Božića, 30. prosinca 2005, svehrvatska je kulturna javnost disciplinirano obavila uobičajenu inventuru svega dobroga i onoga manje dobroga što se zbilo u godini koja se bližila kraju. Evocirani su dojmovi s mnogobrojnih izložbi, koncerata, predstava ili festivala, podsjetilo se i na neke izdavačke pothvate, a gotovo sve važnije dnevne novine uredno su objavile rezultate svojih uglavnom površnih i taštinom nabijenih anketa o najvažnijem kulturnom događaju odnosno djelatniku za proteklih dvanaest mjeseci. I onda, kada se vrijeme preostalo do smjene stare i nove godine moglo iskazivati u satima umjesto u danima, a sve rasprave o kulturnim dometima u 2005. polako privodile kraju, teška vrata na ulazu u zagrebačku Modernu galeriju iznenada su se raskrilila, unutrašnjost njezine lijepe palače bljesnula je snagom svih rasvjetnih tijela i — uz prigodna obraćanja i recitacije — impozantan broj znatiželjnih uzvanika našao se u prilici prisustvovati trenutku kada će priča o posljednja dva stoljeća hrvatske likovnosti ponovno postati svakomu dostupna. Uopće ne treba trošiti riječi na važnost i značenje ove ceremonije. Ali, ona je imala i svoj višegodišnji prolog s aktualnim ravnateljem Moderne galerije Igorom Zidićem u glavnoj ulozi. Zidić se već odavno afirmirao kao jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca, a tijekom bogate karijere likovnoga kritičara, povjesničara umjetnosti, pjesnika i općenito humanista, stekao je reputaciju stručnjaka što svakom poslu pristupa pedantno i sustavno, ali istodobno i polagano, a po nekima — manje mu sklonima — i presporo. A broj posljednjih proporcionalno je rastao s brojem mjeseci tijekom kojih je Moderna galerija bila zatvorena. Više nego opsežni radovi na preuređenju zgrade, naime, trajali su mnogo dulje od planiranoga, pa će kontinuirana nedostupnost stalnog postava Moderne galerije — ovdje valja uzeti u obzir i godine ratne opasnosti — izazivati rastuću nervozu zainteresirane javnosti. Ključno pitanje, ipak glasi: Je li bolje posao obaviti brzo, ali nesolidno, ili pak polaganije i po svim pravilima muzeološke struke? Nakon sustavna uvida u nov izgled unutrašnjosti nekadašnje palače Vranyczany Dobrinović posve je neupitno da se Zidić odlučio za drugo. Intervencijama koje je osmislio arhitekt Željko Kovačić izložbeni prostor galerije znatno je povećan, omogućena je prirodna i kontinuirana cirkulacija posjetitelja, ugrađena su dva dizala za slabije pokretne, atraktivan, ali nenametljiv most povezao je istočno i sjeverno krilo palače u visini drugoga kata, a svi eksponati prezentirani su sukladno suvremenim svjetskim muzeološkim standardima. To su, dakako, samo intervencije koje su vidljive običnim, svakodnevnim posjetiteljima. No, jednako bitne bile su i one koje su poduzete u galerijskim depoima — tamo situacija još nije idealna, ali je ipak znatno povoljnija nego prije — kao i u uredima za kustose. U svakom slučaju obnova zgrade možda je trajala (pre)dugo, ali njezini rezultati više su nego uspješni i, što je osobito važno, dugoročno održivi. Ipak, daleko najatraktivniji i za intelektualne polemike najpoticajniji aspekt netom otvorene Moderne galerije zasigurno je njezin novi stalni postav, koji u cijelosti potpisuje Igor Zidić. Tu se također podiglo podosta prašine.

USPJEH USPRKOS SVEMU I SVAČEMU

Neki su mu kritičari prigovorili nedovoljnu selektivnost — izloženo je čak 670 djela — što, navodno, ugrožava vizualni integritet nekih eksponata i relativizira značenje pojedinih autora. Drugi će se pak sramotno nestručno i senzacionalistički baviti isključivo Zidićevim bivšim i sadašnjim životnim družicama, usput još i brkajući Galeriju Forum sa Studijem Josip Račić. Oni treći, čini se najsustavniji, ukazivali su na Zidićevu možda odveć naglašenu sklonost lirskim, organičkim i likovno hedonističkim poetikama na račun onih konstruktivističkih, multimedijalnih, konceptualnih ili socijalno problematizirajućih. Posljednji prigovori, dakako, odnosili su se prije svega na umjetnost od pedesetih godina do danas. Bilo kako bilo, svatko tko želi trezveno i nepristrano ocijeniti posao poput selekcioniranja i raspoređivanja umjetnina za stalni postav Moderne galerije nužno mora biti svjestan nekih nezaobilaznih odrednica. Ponajprije, određivanje stalnoga postava uvijek je u znatnoj mjeri subjektivna djelatnost. U struci, naime, jednostavno ne postoje dvije osobe koje bi takav posao obavile posve identično, niti je moguće realizirati ga na način s kojim bi baš svi do u detalje bili zadovoljni. Nadalje, svaki stalni postav u ustanovi poput Moderne galerije uvijek je uvjetovan postojećim fundusom. Iz toga proizlazi da neki važni autori, nažalost, ne mogu uvijek biti zastupljeni najkvalitetnijim ili najutjecajnijim ostvarenjima. I, na kraju, jedna od najvažnijih zadaća svakog stalnog postava uvijek mora biti kvalitetno educiranje posjetitelja.

ZIDIĆEVA KONCEPCIJA

Pa pokušajmo sada proniknuti u Zidićevu koncepciju. U suvremenoj muzejsko–galerijskoj praksi postoje dva osnovna i podjednako kvalitetna načina prezentacije izložaka. Prvi, nešto konzervativniji, kao osnovu uzima kronološki redoslijed nastanka umjetnina. Onaj drugi će, naprotiv, eksponate raspoređivati po tematsko–sadržajnim principima. Zidić je, čini se, nastojao uzeti u obzir oba načina, ipak se više priklanjajući prvospomenutu. On, naime, uglavnom strogo poštuje kronologiju — ovdje valja izuzeti ulazno stubište i uvodnu oktogonalnu dvoranu u kojima, posve opravdano, kao ulazne atrakcije koegzistiraju djela nadasve različitih vremenskih i poetskih odrednica poput sučeljavanja Šuteja i Vulasa s Bukovcem i Medovićem — ali unutar zadanoga kronološkog okvira uvijek nastoji posjetiteljima omogućiti i komparaciju po tematsko–sadržajnim načelima. Zanimljivo, iz takva kombiniranog pristupa nije se izrodio neki kaotični bastard, nego iznimno dinamična, ali istodobno i svakom pozornijem promatraču lako razumljiva vizualna situacija. To će osobito vrijediti za postav radova nastalih do sredine prošloga stoljeća, gdje će Zidićeva prirođena nadarenost i strukovna potkovanost doći do punog izražaja. Posjetitelji lako mogu zapaziti posebnost Karasovih šarmantnih nesavršenosti u kontekstu hrvatskoga slikarstva sredine 19. stoljeća, usporediti Mašića s Bukovcem, pratiti Bukovčevo postupno približavanje nekim zasadama impresionizma, uvjeriti se zbog čega su Kraljević i Račić toliko važni za razvoj hrvatskoga modernizma, osjetiti tihi radikalizam Vidovića, spoznati da se elementi ekspresionizma i kubizma u Gecana, odnosno ekspresionizma i sezanizma u Šulentića, mogu nadopunjavati na iznimno plodan i zanimljiv način, ili pak saznati kako sličnomu motivu istodobno pristupaju Becić, Miše i Varlaj. To su, dakako, samo neki od mnogih primjera koji jasno ukazuju na preglednost, dinamiku i edukativnost Zidićeva postava na prvome katu galerije.

RAZBIJANJE GORGON0E!

I drugi kat nudi mnoga uzbudljiva sučeljavanja i zanimljive paralele. Izvornim zemljašima Zidić će, posve logično, pridružiti hlebinske naivce, a naglašeno socijalnu tematiku svih tih autora upotpunjuje serijom sjajnih Dabčevih fotografija. Tridesete godine prošloga stoljeća već ukazuju snažan pluralizam izričaja, a osobito je zanimljivo pratiti mijene u stvaralaštvu nekih autora koje smo već imali prilike susresti na prvome katu. Ponajprije su to Babić i, osobito Vidović, koji će od izrazito plošnih eksterijera sada prijeći na interijere sa snažno istaknutim perspektivnim rješenjima. Prostorije u kojima su zastupljeni radovi nastali potkraj četrdesetih i tijekom pedesetih godina još više ističu raznolikost poetika, a onim najvažnijim (radovi grupe Exat 51 i pokoje Murtićevo platno) Zidić će, možda ipak malo odveć smiono, pridružiti i ostvarenja s ruba socrealističke problematike, želeći tako najvjerojatnije upozoriti na žestoke polemike što su se u to doba vodile oko uloge umjetnosti u društvu, kao i na snažnu suprotstavljenost između zagovaratelja i osporavatelja apstraktne umjetnosti. Pluralizam potkraj pedesetih i u šezdesetim godinama i dalje raste, a javljaju se i nove, iznimno važne likovne pojave. To su enformelisti Gattin, Feller te — u jednoj fazi — Kulmer, zatim Petlevski i, dakako, gorgonaši Knifer, Kožarić, Seder, Vaništa i Jevšovar. Zidić se ovdje odlučuje, i dalje ostajući dosljedan kronološkom redoslijedu, razdvojiti članove Gorgone na više prostorija, čime podosta gubi na edukativnoj preglednosti, ali zauzvrat uspijeva ostvariti zanimljiv dijalog i naznake nekih bliskosti između enformelista s jedne te Sedera i Jevšovara s druge strane. Rani Ivančić će se najprije naći u blizini Kopača (odličan su uvod u već spomenute enformeliste), Kinerta, Murtića, Glihe, Perića, Stančića, Vanište i Hermana, da bi u sedamdesetima njegova tri velika akta Zidić suprotstavio biafrancima Lesiaku i Gračanu, potom Nives Kavurić–Kurtović, Šimunoviću, Glihi, ali i Šuteju te genijalno postojanu Kniferu. U tom razdoblju pluralizam stilova prelazi u svojevrsno pravilo te se najavljuje postupni nastup postmodernizma. Osamdesete godine karakterizira pojava nove slike, a Zidić jasno ukazuje na koji će se način u taj fenomen uklopiti Seder i Kulmer te kako u isto vrijeme slika Murtić. Također, postupno dolazimo i do slikara koji će biti aktivni potkraj toga i, osobito, sljedećega desetljeća. Od njih valja istaknuti Ivančićevu, Sokića, Kipkea i Vrkljana. Unutar sveopće raznolikosti, u osamdesetim godinama djeluju i članovi nekadašnje Grupe šestorice, također raznolike, ali sa zajedničkim pogledima na potrebe aktivističkog i izvaninstitucionalnog umjetničkog djelovanja. Dakako, Zidić će paziti da se u njegovu stalnom postavu nađu i umjetnici koje je u svoja dva mandata kao hrvatski izbornik predstavio na Bijenalu u Veneciji. Riječ je o Kipkeu, Kramerovoj, Dekoviću, Petercolu, Zrinščaku i Bijeliću.

TEROR INspanIDUALNOSTI IZRIČAJA?

U završnim izložbenim prostorijama, dakle, dominiraju radovi srednje, mlađe–srednje i mlađe generacije. Ističu se, osim već spomenutih, kvalitetom radova Jandrić, Novak, Žanićeva, Malčić, Galeta, Vodopija i Delimarova. Ovdje je svaki pokušaj klasifikacije uzaludan, a na snazi je sveopći »teror individualnosti izričaja«. Zidićeva najava kako će taj dio postava periodično biti mijenjan čini se odličnom idejom, iako će nepreglednost zbog sveopće izmiješanosti poetika i nadalje biti veliki problem. Jedini segment stalnoga postava u kojem se Zidić nije rukovodio primarno kronološkim, nego je posegnuo za ekskluzivno medijskim načelom, sobičak je u kojem posjetitelji mogu pogledati videoradove naših najvažnijih videoumjetnika poput Ivekovićeve, Martinisa i Trbuljaka, kao i mlađe Žanićeve. Iako su sve to odreda zanimljiva ostvarenja, neka čak i antologijska, ne možemo se oteti dojmu kako je fundus Moderne galerije u tom iznimno važnomu segmentu likovnosti izrazito slabašan. Preostaje nam jedino nadati se kako će tijekom predstojećih godina biti sustavno nadopunjavan. Isto vrijedi i za fotografiju. Zastupljena je tek s nekoliko autora, a i dvojbeno je zaslužuju li se baš svi od njih — ovdje ponajprije mislimo na Lupina — naći u stalnom postavu ustanove kakva je Moderna galerija. U ovom relativno kratku tekstu nije bilo moguće detaljno osvijetliti sve dobre i poneku slabiju stranu Zidićeve koncepcije. Za razdoblje do šezdesetih godina prošloga stoljeća možemo mirne duše ustvrditi da je posao odrađen maestralno. Na svaku moguću primjedbu uvijek je lako pronaći barem podjednako uvjerljiv protuargument. Visoku razinu Zidić će zadržati i u šezdesetim odnosno sedamdesetim godinama, iako je sada vizualna prohodnost nešto slabija, a i neki umjetnici možda nisu najsretnije tretirani. Mislimo na Knifera (ipak malo zapostavljen) i Jordana (dovoljan bi bio jedan rad). Od malobrojnih zamjerki koje se Zidiću mogu uputiti golema većina njih odnosi se na posljednjih dvadesetak godina postava. Olakotna je okolnost zasigurno činjenica da za to razdoblje, kao uostalom i za nešto starija, Moderna galerija više nije ustanova s najvrednijim fundusom u Hrvatskoj. Tu, razumljivo, ipak prednjači Muzej suvremene umjetnosti. To, međutim, ne znači da Zidić nije mogao biti malo oštriji te zadržati Berbera i barem jednog od dva izložena Trebotića u depou. Ali, u kontekstu 670 izloženih djela ovakvi prigovori nipošto ne kvare i više nego povoljan opći dojam.

Vanja Babić