Zrcaljenje

Suženi izvor svjetlosti

Napetost se maksimalno pojačava i upozorava jedino na dimenziju vremena, a ono je ispunjeno prisutnošću i koncentracijom izvođačica

Trilogija koju je Nensi Lazić zajedno s dance–lab collectivom započela još prije dvije godine koreografijom 7 stages zaokružena je i premijerno prikazana u Teatru &TD 3. prosinca pod naslovom Treći imaginarij. I doista taj posljednji dio trilogije naziva 9 in One ostaje imaginacija, neizveden pred publikom u tjelesnom obliku, nego ona treba sama zamisliti od autorice predloženu situaciju u kojoj plesač, uokviren kružnim snopom svjetlosti, devet puta ponavlja istu sekvencu. Pri svakom ponavljanju izvor se svjetlosti sužuje i na kraju ostaje u jednoj točki iznad plesača. Prva dva dijela, 7 stages i BorderLines, već su prikazivane koreografije, koje tek sada, unutar cjeline, dobivaju pravi smisao te postaje vrlo jasna namjera autorice u istraživanjima čimbenika plesačkoga tijela na sceni. To su prostor u mnogo pročišćenijoj verziji 7 stages, zatim prostor i vrijeme u genijalno jednostavnoj BorderLines i na kraju otvoreni um/zamisao u Trećem imaginariju, elementi kojima autorica pristupa promišljeno i cjelovito, dajući vremena gradaciji. Ograničavanjem svake unutar jednog kvadrata (svjetlo: Zdravko Stolnik) pa zatim umnožavanjem istog, proširenjem područja kretanja, plesačicama u 7 stages, Dariji Doždor i Roberti Milevoj, zadano je ispitivanje mogućnosti unutar tog okvira. Što se sve otvara na pojedinim razinama, što se događa kada se prostor poveća ili kada se prostori dviju različitih energija spoje u jedan? Tijelo se počinje geometrijski oblikovati, ocrtavajući ravne i pravilne zakrivljene linije tako da optimalno ispunjavaju zacrtani prostor, ali dvjema različitim kvalitetama: Darija Doždor se kreće snažno, pomalo eksplozivno, režući zrak pokretom, dok je Roberta Milevoj pri izvođenju jednakih pokreta znatno mekša. Glazbu je radio Marino Jurcan. BorderLines prostor reducira na ravnu liniju duž koje plesačice neprestano hodaju naprijed–natrag, ne mijenjajući baš ništa, dok se napetost maksimalno pojačava i upozorava jedino na dimenziju vremena, a ono je dugo i ispunjeno prisutnošću i koncentracijom triju izvođačica. Treća je Ana Mrak, ujedno asistentica koreografkinje. Osim što ispituje procese nastajanja koreografskog materijala dekonstruiranjem i traženjem jednostavnih rješenja, Lazić uspijeva dobiti obojenost, težinu i snagu, rezultat koji je usprkos čistoći smislen i zahtijeva aktivnost u kojoj se može uživati. Vjerojatno je znakovita činjenica da je upravo Treći imaginarij izabran među deset od 305 radova za natjecanje Aerowaves u Londonu.

Jelena Mihelčić