Život je nešto sasvim drugo

Život je nešto sasvim drugo

Dom obitelji Majer kazališna je pozornica na kojoj se nepotrebno blamiraju neka ugledna imena domaćeg glumišta

»Neko veče neko reče, niko nema ništa preče nego što je dom, trči domu svom...« Pa makar ti dom bio i luda kuća. Eh da, opet ta nevesela tema domaćega televizijskog humora. Taman kad umorni gledatelj udobno zavaljen pred malim ekranom pomisli da su humorističnim serijalima Bitange i princeze i Naša mala klinika dosegnuti određeni, makar i vrlo skromni, produkcijski i kvalitativni standardi, a da humor kakvim nas se još donedavno bezuspješno pokušavalo nasmijati u serijama Naši i vaši, Moja kućica, moja slobodica i Zlatni vrč te u desetak godina starom zabavnom serijalu Je l´me netko tražio, pripada pluskvamperfektu koji prekrivaju olujne tišine, državna nas dalekovidnica neugodno iznenadi Ludom kućom u udarnom terminu. Valja odmah reći da novom programskom adutu katedrale duha s Prisavlja nasušno nedostaje upravo duha te da je, unatoč naslovu koji sugerira drukčije, u nimalo humorističkom serijalu koji redateljski potpisuju Aida Bukvić i Igor Roksandić, ludizam zamjetan tek u tragovima. »A kod kuće sin i žena, naravno i majka njena, sve u svemu znaj, pravi mali raj...« Da, da, upravo je takva ta Luda kuća. Najavljivan kao urnebesno duhovita topla obiteljska priča, hrvatska inačica legendarnoga prvog jugoslavenskog sitcoma Pozorište u kući, serijal čiji je scenarij djelo Zinke Kiseljak i Tanje Kirhmajer davnoj uspješnici Novaka Novaka nije ni do koljena. Zasluge za to ponajprije pripadaju slabu scenarističkom predlošku, koji nemaštovito varira stoput prežvakane stereotipe o svakodnevnim brigama i obiteljskom životu tzv. malih ljudi s društvene margine, osobama u čijim bi problemima gledatelj domaći obični navodno mogao lako prepoznati i svoje nevolje, te im se slatko nasmijati. Smijeh, nažalost, a time i potencijalni terapeutski učinak na publiku, posve izostaju. Naime, premda se Luda kuća emitira pod sloganom »Dosta je bilo priča o lijepim, mršavim i uspješnim ljudima, život je nešto sasvim drugo!«, svakodnevica članova obitelji Majer i njihovih prijatelja sa stvarnim životom uglavnom nema ništa zajedničko. Dok Miljenko Majer, glumac koji u kasnim četrdesetima još za kazališnim šankom čeka pravu ulogu koja će ga proslaviti, uz skrb o supruzi i sinu predano brine i o bivšoj supruzi Lidiji (primjereno pomaknuta uloga Matije Prskalo), ta Lidija, također glumica, nema pametnijega posla do da po cijele dane oko šipke u dnevnom boravku vježba striptiz. Općenito, svi Majerovi mahom dangube i izležavaju se, a donekle živnu tek kad se pojavi prilika da sina Filipa, nedarovita nogometaša, dobro prodaju nekom prijetvornom menadžeru. »Joj što ja volim pozorište, ali ne u svojoj kući...« A dom obitelji Majer kazališna je pozornica na kojoj se nepotrebno blamiraju neka ugledna imena domaćeg glumišta. Uistinu je teško gledati kako se Vera Zima, Ljubomir Kapor i Ivica Vidović trude nemušto napisane uloge pretvoriti u barem koliko–toliko uvjerljive i životne karaktere. Uz Ljubu Zečevića (koji sebe neskromno i bez previše argumenata drži jednim od najboljih hrvatskih glumaca) u ulozi Miljenka, i simpatične Jelene Miholjević koja glumi njegovu suprugu, tu je i neizbježna Nada Gaćešić–Livaković, junakinja tuzemnih telenovela.

Josip Grozdanić