Žar crvene zemlje

Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Ugo Betti, Zločin na kozjem otoku (Delitto all’isola delle capre), red. Damir Zlatar Frey

Žar crvene zemlje

Zločin na kozjem otoku još je jedna sjajna predstava u bogatu Freyevu opusu, no što je možda još i važnije — ona otvara neke nove vidike za budućnost Talijanske drame

Talijanska se drama HNK Ivana pl. Zajca Rijeka ipak polako budi iz dugogodišnjega drijemeža ogrezla u posve zastarjeloj poetici. Nakon prošlosezonskoga Newyorškog maratona, koji je razdrmao njezinu ustaljenu i nepomičnu sliku, i prva ovosezonska premijera, izvedena također na maloj sceni Zajc off u Talijansku dramu unosi važan iskorak ka suvremenom promišljanju teatra. Čini mi se da bi svim glumcima Talijanske drame, naviknutima na statično mišljen teatar riječi i velike pozornice, za pomicanje granica vlastitog izričaja itekako dobro došlo ovakvo žestoko glumačko iskustvo tik do publike i s redateljem, zapravo kompletnim autorom (u predstavi potpisuje režiju, dramaturgiju, scenografiju i kostimografiju) Damirom Zlatarom Freyom, koji je sklon koreodramskom izrazu što razbija riječ pretačući je u slike nabijene žestinom iskonskoga.

LJUBAVNI ČETVEROKUT

I ovaj je put Frey mudro odabrao tekst iznimno pogodan za kazališno čitanje u ključu njegove prepoznatljive redateljske poetike. Zločin na kozjem otoku jednoga od najpoznatijih talijanskih dramatičara 20. stoljeća Uga Bettija unutar ljubavnoga četverokuta tematizira motive ljubavi, ljubomore, samoće, straha od napuštanja, manipulacije, osvete, zločina i smrti, a dramski se likovi nalaze u graničnim situacijama kad na vidjelo izbijaju duboko ukorijenjeni iskonski porivi što ih je takozvano civilizirano društvo uspjelo zatomiti, ali ne i uništiti. Frey je iznimno inteligentno skratio tekst, uspjevši mnoštvo ponekad i suvišnih Bettijevih riječi svesti na temeljne dijaloge, zapravo na kostur radnje. Primjerice, u ispovijedi Agate o njezinu odnosu s mužem koji je otišao ispušteni su svi detalji — ostao je samo njezin golemi strah od napuštanja, koji je u konačnom obličju zapravo strah od prolaznosti, nestajanja i — od smrti. Frey do srži ogoljuje temeljne pokretače dramskih likova — arhetipske emocije i atavizme, tako da su dramski likovi njegovih predstava posve lišeni klasične individualne psihologizacije, uzdignuti do razine nadindividualnog i ontološkog. U takvo se promišljanje posve uklapa i početni prizor u kojem Agata poput jedne od starogrčkih Mojri polako iz kuta povlači veliku tkaninu kojom je natkrivena nakošena mala pozornica — povlači vlastitu sudbinu i sudbinu onih oko nje. U takvo se promišljanje uklapa i kostimografija, odnosno njezine boje — Agata je u crnom, Pia u crvenom, a Silvia u bijelom. Smrt, plodnost i nevinost. Tri žene, tri Mojre, tri Erinije. Glumci su se u navedenom izričaju zaista iskazali predočivši nam iznimno uvježbanu ontološko–fiziološku glumu u kojoj se nisu štedjeli, pa su čak u pojedinim prizorima žestinom igre prizivali Artaudov teatar okrutnosti. Andreja Blagojević (Agata) zračila je iskonskom i dominantnom ekstatičnošću što jednakom snagom prodire u prostore svjetla i mraka. Rosanna Bubola oduševila je posve začudnim tumačenjem Pije, koja stalno treperi na rubu shizofrene egzaltiranosti što izraz pronalazi u široku osmijehu, prisutnu i u trenucima nevjerice i straha. No, od tri je glumice najveće iznenađenje mlada i u dramskom teatru zapravo posve neiskusna Elena Brumini (Silvia), koja bi se dramskom snagom, neposrednošću i nepatvorenošću svoga glumačkog izraza bez straha mogla odmjeriti s najdarovitijim mladim glumicama hrvatskoga glumišta. Mirko Soldano (Angelo) iznimno je uvjerljivo utjelovio atavistički sirovu žestinu nagona. Kad Agata razgrne tkaninu, ispod nje se na nakošenoj pozornici ukaže još jedna ogoljenost: zemlja, istarska crljenica na kojoj glumci igraju cijelu predstavu. Na škrtoj, usijanoj zemlji ljudska se unutrašnjost nema iza čega skloniti. Ona prodire snažno i nagonski. To atavističko, nagonsko načelo čovjekove egzistencije Frey sjajno prikazuje u prizorima gdje se dramski likovi u hedonističkom i elementarnom zanosu poistovjećuju s jedinim životinjama što su oko njih — kozama, pa mekeću, piju mlijeko i polijevaju se njime. Snazi živih Freyevih slika i ovaj je put uvelike pridonijela uvijek izvrsna glazba s elementima etna njegova stalnog suradnika Hrvoja Crnića Boxera, kao i oblikovanje rasvjete Rafaela Cavarre. Zločin na kozjem otoku još je jedna sjajna predstava u bogatu Freyevu opusu, no što je možda još i važnije — ona otvara neke nove vidike za budućnost Talijanske drame.

Tajana Gašparović