URBANO PLESANJE BAŠTINE

URBANO PLESANJE BAŠTINE

Plesni se prizori zbivaju u nekoj blagoj (tako ljudskoj) kontradikciji, koju Pavlić potencira ironijom i autoironijom, a ublažava toplinom i osjećajnošću

Posebnost rada zagrebačkog autora i koreografa Rajka Pavlića u iskušavanju je propusnosti granica suvremenoga plesa utjecajima hrvatskoga folklora (Stade Sunce čudo gledajući, 1999), potom inačicama urbanoga folklora: break danceu (Give Me a Break, 2003) i show danceu (Nema boljeg businessa od show businessa, 2005), a u najnovijoj produkciji njegova Ansambla slobodnog plesa Liberdance u predstavi Domesticus vulgaris ili jednostavno domaće utjecajima osobne povijesti koja je i domaća, naslijeđena, zavičajna, rodbinska, ali i strana, stečena obrazovanjem, upućenošću, radom u području plesne umjetnosti. Osobne ispovjedne pričice o banalnim iskustvima jako regionalno (zagorski) obojenim, potom drmeš, gizdanje, glazba družine Cinkuši, osmozirane su suvremenim plesnim sekvencama i devetminutnim 3D–animiranim filmom Ciganjska zasnovanim na jednoj od Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže. Predstava se odigrala u Tvornici kulture, 2. prosinca 2005, scenografiju je činio crni baletni pod i u pozadini bijelo projekcijsko platno iza kojeg se nalazi koncertna pozornica. Izvođačice odjevene u bijele košulje, koje asociraju na neki općeniti citat narodne nošnje, i crne neutralne hlače, kostimom nisu spolno određene. Šminkom i frizurom jesu, one su frajlice, koje predstavu započinju osobnim pričama o gibanici s orasima, vinu zvanom direktor te borbi kauboja i Indijanaca u djetinjstvu u nekom zagorskom mjestu, potom plešu na glazbu Cinkuša ono što Pavlić zove suvremenim etnopokretom, što ujedinjuje impulse kretanja nekog konkretnog etnoplesa s prepoznatljivim suvremenoplesnim sekvencama, prožetim osjećajima ponajviše potaknutim glazbom. Konkretno: onaj tipično muški ples mladićkoga gizdanja pred djevojkama koji počinje bezazleno sve se više ponavljanjem pretvara u opijeno kretanje, dok drmeš u svom plesnom razvoju počinje sličiti transičnome plesu ili razularenu partijanju. Plesni se prizori zbivaju u nekoj blagoj (tako ljudskoj) kontradikciji, koju Pavlić potencira ironijom i autoironijom, a ublažava toplinom, osjećajnošću, ganućem. Kvartet izvođačica: Maja Kovač, Kristina Bajza, Roberta Milevoj i Ana Mrak, koreografsku iskrenost i osobno razotkrivanje te društvenu angažiranost Pavlićevu (kritika dominantnoga preferiranja stranih utjecaja nerijetko tek kao alibija za suvremeno, napredno, trendovsko), interpretiraju s puno uvjerljivosti, osviještenosti i plesačke vještine. U nijansiranoj izvedbi izbjegavaju sve zamke doslovnosti i potvrđuju ugled plesačica izgrađenih, prepoznatljivih osobnosti, i koje su među najzanimljivijim i ponajboljim suvremenim izvođačicama na našoj sceni. Maja Kovač osvaja glumačkom sugestivnošću i magičnom fragilnošću pokreta, Kristina Bajza duhovito je zavodljiva u mekom, ženstvenom kretanju, Roberta Milevoj pak igra intrigantan odmak od uživljenosti i s dozom ozbiljnosti unosi neprekidnu ironičnu zapitanost, dok Ana Mrak plijeni virtuoznošću i finoćom plesnog iskaza.Predstava završava projekcijom filma Ciganjska, kojoj plesačice kontrapunktiraju svoj završni mračno poetičan ples, postajući malene i nezaštićene pred višemetarskim projiciranim likovima što otjelovljuju otuđenost, autodestrukciju, nagonsko, agresivno. Uobičajena filmska odjavna špica za potrebe je predstave preuređena, pa nakon priznanja koreografova da mu je nadahnuće za predstavu bio upravo citiran film, osim imena animatorskoga tandema Marka Meštrovića i Davora Međurečana te glazbenih Cinkuša, čitamo i imena autora/koreografa i izvođačica predstave, te se u tom (nimalo nevažnu činu potkopavanja granica pokret — glazba — film) sjedinjuju slike prethodnoga plesa i upravo odgledana animiranog uprizorenja, a potom u titravim svjetlosnim slovima još čitamo i pričicu iz Pavlićeva života, posvetu baki (s kojom živi dugi niz godina) i koja je sanjala kako je umrla, ali je lijes bio prevelik da bi prošao kroz vrata, pa su zvali susjeda Peru Bosanca da razvali dovratak, a onda se od tih udaraca baka probudila i »zahvalila Bogeku kaj je opet živa«. Po završetku odjave projekcijsko se platno spušta, odljepljuje plastični pod, a na pozornici počinju uživo svirati Cinkuši. Trodijelna plesno–filmsko–glazbena predstava ostavlja gledatelja ganuta i u uvjerenju kako se dobrota ili ljepota doista (katkada, često?) kriju i u malenim stvarima i naizgled jednostavnim, a možda temeljnim emocijama. Respektabilna je osobna iskrenost, autoironija i toplina koreografova. I dosljednost u uvjerljivu, darovitu građenju vlastitoga plesnog svijeta u, na našoj plesnoj sceni jedinstvenu, spoju regionalnih korijena i suvremene plesne obrazovanosti.

Katja Šimunić