Ukočeni osmijeh

Ukočeni osmijeh

Zaključno, s obzirom na rezultate prethodnih sezona, od Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca očekivali bismo i trebamo očekivati više i bolje od ovakva Magarca

Hrvatska je drama, za razliku od Talijanske, u kazališnu sezonu 2005/06. kročila prilično neuspješno usprkos angažiranju zanimljivih, mladih i u nas još relativno neprisutnih inozemnih redatelja. Nakon Uspona i pada Malog Glasa u režiji slovenske redateljice Mateje Koležnik premijerno je izveden Feydeauov Magarac u režiji mađarskoga redatelja i glumca Lasla Kesega. Dramaturg Matko Botić zanatski je solidno osmislio osuvremenjenu scensku prilagodbu prema prijevodu Mladena Škiljana i motivima Tovara Ive Lukežić, koji je čakavizirana i riječkom podneblju prilagođena verzija Magarca. U njegovoj je prilagodbi i u predstavi u cjelini uočljivo nastojanje da se zadrži u izvornom tekstu prisutan urbani štih. Za režijski je postupak važna i Kesegova izjava: »Trudim se napraviti predstavu koja neće izazvati salve smijeha već niz osmijeha«, potaknuta Tatijevim uvjerenjem da je najviša razina humora osmijeh jer on ide uz razmišljanje. No, takvo je, za ovakav ipak ponajprije zabavljački tekst, odveć ambiciozno nastojanje, nažalost, sasjeklo Feydeauove kazališne adute sadržane već u definiciji žanra vodvilja kao »urnebesne komedije... s matematički proračunatim dramskim situacijama«. Matematička je točnost ostala, no urnebesna je komika izostala, što je rezultiralo neprimjereno statičnim, steriliziranim i uozbiljenim Feydeauom, koji vjerojatno aludira na sterilizaciju svega oko nas i u nama, unutar koje nam preostaje jedino isto toliko isprazna žudnja za nečim (nekim, nečijim) drugim koja dovodi do zapleta komedije. No, matematička preciznost nije kao u Feydeauovim komedijama uskovitlana do vrhunski konstruirana dojma kaosa, nego je ostala na razini zanatski precizne i izrazito vidljive racionalne slagalice.

Glumački ujednačeno

Sve navedeno (statičnost, steriliziranost, uozbiljenost, racionalna matematička slagalica) očito je u svim segmentima predstave. Scenografija Dalibora Laginje osmišljena je u duhu minimalističkog, konceptualnog, snobovski malograđanskog dizajna interijera (oblikovanje svjetla potpisuje Aleksandar Mondecar) unutar kojeg redatelj nije dovoljno uspio iskoristiti mogućnost mizanscenskoga poigravanja mnogobrojnim vratima (ulascima i izlascima dramskih likova), koje često u Feydeaua dovodi do uskovitlavanja komičnih situacija. Kostimografija Krisztine Berzsenyi također funkcionira matematički — kostimi parova u istim su bojama, kao i glazba Alberta Márkosa, u izvedbi kvinteta smještena iznad pozornice, što rukovodi glumce, daje ritam predstavi i punktira određene dramske situacije i trenutke iskoraka iz dramske radnje, koji funkcioniraju kao kratki unutarnji komentari dramskih likova. Glumački je ansambl djelovao ujednačeno, no bez osobitih individualnih dostignuća. Žarko Radić (Ratko Pulastrić) sjajno je uspio savladati riječko narječje, a i u njegovoj je igri bila visoka razina koncentracije i balansiranja na granici suzdržanosti komične ekspresije od početka do kraja. Nina Violić pronašla je zanimljiv ključ u igranju Lucije Piplić, no on se ipak nakon nekog vremena iscrpljuje u naglašenoj hladnoći i odmaku, koji je svodi na ženu posve lišenu emocija. Davor Jureško i Davor Orlić punokrvnije su odigrali Vladu Piplića i Svebora Petešića. Leonora Surian iskliznula je u prenaglašenost gesti, a ako njezina Maggy Pivčević stiže iz Londona, mogla bi poraditi i na svom parodiranom engleskom. Taj naime više zvuči kao parodija američkog, a ne britanskog engleskog. U ostalim se ulogama pojavljuju Olivera Baljak, Biljana Torić, Sabina Salamon, Dražen Mikulić, Zdenko Botić i Alex Đaković. Zaključno, s obzirom na rezultate prethodnih sezona, od Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca očekivali bismo i trebamo očekivati više i bolje od ovakva Magarca.

Tajana Gašparović