TRG UKRIŽENIH SUDBINA

TRG UKRIŽENIH SUDBINA

Stribor Uzelac Schwendemann, Slavonskobrodski glavni gradski trg — jučer i danas, Naklada Impress: Publicum, Gradsko poglavarstvo Slavonski Brod, Slavonski Brod, 2005.

»... I neće ga pamtiti ni mjesto njegovo«, kaže se u Svetom pismu. Ali još prije nego što se to dogodi događa se da mi ne pamtimo mjesta naša. Povijest je brza i sve brža rijeka, a sve što nju sadrži krhko je, trusno i trošivo. Kako je rijetka povlastica naslijediti prostor u kojemu su nastajali i nestajali životi predaka! Kako hlape naše sobe, iz uporabe izlaze naše stvari i naš zrak, neprilagođen se pokazuje naš poredak, nerazumljiv, možda ružan, a svakako suvišan naš ukras! Isto vrijedi ako se mjerilo nešto uveća pa sa sobe prijeđemo na kuću, s kuće na grad. Taj stalni izazov nestajanja vjerojatno je jedan od osnovnih pokretača svih dobrih ljudskih čina. Spasiti ono što iščezava; smilovati se tuđem djelu, naporu, trudu; barem prevesti, kako je rekao Rilke, vidljivo u nevidljivo…

Precizna pisaljka

Takav je plemenit razlog uložen u knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna Slavonskobrodski glavni gradski trg — jučer i danas. Ali daleko od toga da rad na pamćenju proizvodi meke, sjetne, sentimentalne zapise. Knjiga Stribora Uzelca Schwendemanna egzaktna je, precizna, sažeta, kao da je njezina pisaljka bio neki kirurški instrument. Stribor Uzelac Schwendemann izabrao je za svoj uzorak metamorfoze središte vlastitoga rodnoga grada, prostor na kojemu se nalaze i njegove obiteljske kuće i koji prema tome poznaje do bolnih slojeva. Ali vlastitu položaju nikada nije pružio povlasticu, držeći u najstrožoj stezi osobnu memoriju, pa i stil. Klasicizam, moglo bi se reći, gradi njegovu rečenicu i cijelu knjigu, povećavajući joj time vjerodostojnost i onu snažnu dojmljivost koja dolazi od potisnute drame. Sve što je dramski efekt izvire iz samih činjenica. Njih samo treba uokviriti. Taj okvir, taj trg, Stribor Uzelac Schwendemann prepoznaje kao značajan unutar cijele Hrvatske po trima posebnostima: nalazi se ne u središtu, nego na rubu povijesnoga grada, u blizini vojne tvrđe; nema na sebi javnih ustanova, već je pozornica malog civilnog života; na jednoj strani završava rijekom — što je neobičan i metafizičan susret dvaju smjerova i dinamika. Kako je Slavonski Brod (odnosno Brod na Savi) oduvijek bio pribježište ratnih izbjeglica a tvrđa je težila nad njegovom civilnom atmosferom, »iznuđujući«, kako kaže Stribor Uzelac Schwendemann, »svoj brisani prostor«, trg zapravo nikada nije dovršen; ponekad potiskivan i neprepoznat, danas je ponovo potreban posvajanja. Stribor Uzelac Schwendemann prati njegove faze (»Brod je naselje starije od samog sebe«) bilježeći ostatke koji metar i pol ispod tla nalaze povijest od prije tri tisuće godina, a samo za pedeset centimetara udaljeno je u dubinu tursko doba. »Veliko selo na velikoj rijeci« upravo je na tom trgu, međutim, oblikovalo spomenički prostor građanskog življenja s nadzemnim inventarom posljednjih dvaju stoljeća.

Gradivo metAmorfoze

Sam taj inventar, gradivo metamorfoze, tek je kontejner onoga zajamčeno propadljivijega, ljudskih bića: njihovih sudbina i imena. Istražujući svoj trg, znanstvenom znatiželjom, metodologijom i akribijom, opisujući ga lege artis (povijesti umjetnosti), Stribor Uzelac Schwendemann iz konglomerata kuća evocira splet ljudskih veza, u kojima se miješa velika s malom poviješću, epohalno i svakodnevno, sublimacija s utilitarnošću, a sjena Ivane Brlić Mažuranić rukuje se sa svijenom gimnazijskog podvornika Bulajića. Povijest trga i njegovih kuća, iz neopisivo marljivo skupljenih činjenica, uključuje političke, kulturne, književne, lingvističke, sportske, gospodarske dionice. Gubici u prostoru (palača Radosavljević…) ugrađuju se u arihtekturu uspomene. Preko trga i njegovih »ukriženih sudbina« Brod razgovara sa Zagrebom, kao Zagreb s Hrvatskom, a Hrvatska sa svijetom. Kuće su ishodišta teških drama, ideoloških drama koje su utisnute u knjigu samo objektivnim slijedom prostorno uokvirenih događaja (npr. sudbina kuće Bauer–Kohn: ni dragovoljna asimilacija ne spašava od iskorjenjenja...). Iz kuća bogate građanske klase neki odlaze na studije u Švicarsku, neki u koncentracijske logore, neke pogađaju bombe, a neki se i međusobno ubijaju u dalekim, tek pročitanim, evazivnim zločinima… Adrese su romani i kad im je vođenje krčme najveća pustolovina. Iz njih uostalom, oskudno, ali intenzivno dopiru davni mirisi, tako iz desetaka naziva Kohnovih rakija, rakija »Sretnog birtaša«…Trg funkcionira kao zatvorena forma koja podcrtava snagu iskaza, traži gustoću i jasnoću. U dobru, on je primjer suživota stilova i vremena (npr. historicizma i moderne), u zlu on očituje noćnu moru socrealizma. Trg nudi tradiciju svojih funkcija, njihovu kulturološku dimenziju (kavane...). Trg se otkriva i pokazuje u svoj vrijednosti baštine i pledira za umijeće baštinjenja. »U težnji za pobjedom nad vremenom i zaboravom«, dio je rečenice kojom Stribor Uzelac Schwendemann popraća slikarstvo svoga djeda. Istu težnju očitovao je i sam ovim dragocjenim radom: ovom ljubavi kojoj nigdje nije dao pojeftiniti, ovoj moćnoj distanci koja se suočava s rijekom vremena. Knjiga Stribora Uzelca Schwendemanna uzor je odnosa prema prostoru/povijesti, model koji valja primjenjivati da bi se ohrabrila strana memorije i porasle šanse baštini.

Željka Čorak