Tekući kamen

Tekući kamen

Moderna arhitektura gotovo da je nezamisliva bez betona, a i brojna suvremena ostvarenja i osebujne individualne poetike proistječu iz njegovih oblikovno–estetskih potencijala, o čemu svjedoči izložba Tekući kamen: nova arhitektura u betonu u Nacionalnom muzeju graditeljstva u Washingtonu

Tvarnost je jedna od temeljnih osobina arhitekture. Pojavnost materijala od kojeg je sazdana — njegovo mjerilo, uzorak, boja, tekstura, oblik — bilo prirođeni ili izdjeljani ljudskom rukom, presudno određuju konačni karakter građevine, a bez neposredna višeosjetilnog iskustva njezine tvarne, fizičke prirode nema ni istinskog doživljaja arhitekture. Stoga se povijest arhitekture u velikoj mjeri može promatrati i kao povijest promjena u pristupu i tehnologijama vezanim uz uporabu pojedinog materijala.

Njegovo veličanstvo beton

Neka od najizazovnijih suvremenih arhitektonskih ostvarenja duguju svoj jedinstveni karakter najčešćem gradbenom materijalu modernoga vremena, betonu. Godišnjom proizvodnjom na razini od četiri milijarde kubičnih metara beton je, nakon vode, druga najviše rabljena supstancija na zemlji. Opće prihvaćen kao osnovno gradivo u niskogradnji za građenje putova, cesta, brana te za utilitarne strukture poput elektrana i garaža, umjetni kamen omiljen je materijal i mnogih darovitih arhitekata i inženjera, koji cijene njegovu prilagodljivost, snagu i gotovo neograničene potencijale za realizaciju najekspresivnijih oblika i površina. Uostalom, moderna arhitektura gotovo da je nezamisliva bez betona, a i brojna suvremena ostvarenja i osebujne individualne poetike proistječu iz njegovih oblikovno–estetskih potencijala, o čemu svjedoči izložba Tekući kamen: nova arhitektura u betonu u Nacionalnom muzeju graditeljstva u Washingtonu.

Oksimoronski naslov izložbe sugerira paradoksalne kakvoće umjetnog kamena, tvrde homogene tvari koja je po definiciji hibridni materijal, nastao postupkom stvrdnjavanja žitke smjese cementa, vode, pijeska i mineralnog agregata (šljunak ili kameni drobljenac), pomiješanih u pažljivo kontroliranim omjerima. Zbog načina na koji nastaje beton nema imanentan oblik, nego su njegova vanjska forma i tekstura diktirani kalupom u koji se lijeva neposredno na gradilištu ili u betonskoj tvornici. To znači da odljev može poprimiti gotovo svaki oblik, završno obrađen bilo kojom bojom, teksturom i uzorkom. Beton se općenito smatra modernim materijalom, no počeci njegove primjene sežu do antičkih vremena, kada su stari Rimljani kombiniranjem ovlaženoga vapna sa pozzolana vulkanskim prahom dobivali efikasno vezivo, koje su onda miješali s različitim sastojcima — od drobljene cigle do životinjske krvi, proizvodeći materijal sličan današnjem betonu, od kojega su sazdane neke od najvažnijih građevina klasične antike. No nakon pada Rimskoga Carstva tehnika je proizvodnje betona zaboravljena i tek je lanac otkrića engleskih i francuskih inženjera u 18. i 19. stoljeću doveo do ponovne uporabe umjetnog kamena. Presudan je bio pronalazak armiranoga betona, kojim je eliminirana betonu svojstvena slabost na vlačna naprezanja.

Duh moderne industrijske epohe

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće novi/stari materijal uglavnom je rabljen za skladišta i druge industrijske zgrade, čija je jednostavna i iskrena strukturalna ekspresija privukla pozornost pionira moderne arhitekture kao arhitektonski otisak duha moderne industrijske epohe. Armirani je beton postao dominantnim građevnim materijalom 20. stoljeća, neprestano potičući eksperimentiranje oblicima, konstrukcijama i izričajem, što je presudno utjecalo na karakter moderne arhitekture. Općenito shvaćan kao sinonim za modernu arhitekturu, s njezinim padom potkraj šezdesetih tamni i njegova zvijezda, iako beton nikada nije izišao iz uporabe, osobito za izvedbu nevidljive nosive konstrukcije i utilitarnih objekata. Posljednjih godina ponovno dobiva na popularnosti i važnosti kao sredstvo testiranja graničja arhitektonske ekspresije i tehnoloških inovacija, što potvrđuju odabrana recentna ostvarenja/projekti izloženi u trima kategorijama: konstrukcija, površina i skulpturalna forma kojima se sugeriraju tri grupacije ekspresivnih značajki umjetnog kamena. Suvremeni primjeri odražavaju širok izbor različitih betonskih konstrukcija u rasponu od solidnosti monolitne betonske kocke do otvorenosti kartezijanskoga skeleta i od jednostavne elegancije saćaste stambene strukture do smjele desetmetarske konzole male uredske zgrade. Primjeri uključuju Longitudinalnu kuću u Michigenu (Vincent James), dvojnu kuću za odmor u kojoj su individualni prostori odljev meandrirajuće betonske trake u funkciji poda, zida i stropa; Torre Agbar u Barceloni (Jean Nouvel) neboder je omotan kožom od betonskih panela kao materijalizacija piksilizirane digitalne slike, a spektakularni Millau vijadukt (Norman Foster) premošćuje prostranu i duboku dolinu u južnoj Francuskoj elegantnom zavješenom konstrukcijom s vitkim pilonima višim od Eiffelova tornja.

Neograničena pojavnost

Zahvaljujući usavršenim tehnologijama oplate, novim aditivima i inventivnim tehnikama završne obrade raspon mogućih pojavnosti betonske površine postao je neograničen. Tako su betonski zidovi Kuće za gostujuće umjetnike u Kaliforniji (Jim Jennings) urezanim kaligrafijama kipara Davida Rabinowitcha pretvoreni u divovske reljefe; delikatna taktilnost površine bazena u Andovu kompleksu Awaji Yumebutai proizvod je bezbroj brižljivo utisnutih morskih školjkica u betonsku plohu, a Knjižnica u Eberswaldeu (Herzog & de Meuron) koristi se prednostima nove pionirske tehnike graviranja fotografije izravno u betonske panele stvarajući površinu koja je istovremeno koža zgrade i umjetničko platno. Svojstvo betona da može poprimiti praktički svaki oblik rezultira spektakularnim skulpturalnim formama u rasponu od matematički preciznih naboranih origami–struktura do organički moduliranih kompozicija koje izgledaju kao da ih je oblikovala sama priroda. Novi Auditorij Tenerife arhitekta/inženjera/kipara Santiaga Calatrave asocira na pticu ili cvijet, okrunjen impozantnim lebdećim krilom koje prkosi gravitaciji, a prijedlog za Muzej 21. stoljeća (Hariri & Hariri) u obliku nebodera što evocira sliku kobre spremne za napad dramatična je struktura izvedena od jedinstvene sinusoidne betonske plohe. Sekcija Budućnost betona s tehnologijama i hibridima u eksperimentalnoj fazi nudi nove i još izazovnije potencijale umjetnog kamena, poput samo–armirajućeg betona, što će omogućiti velikorasponske školjke nevjerojatne tankoće. Ipak najintrigantnijim se čini tzv. translucentni beton, čija se istraživanja privode kraju i počinje njegova komercijalna uporaba. Paleti uobičajenih svojstava betonskih blokova — sigurnosti, snage, vatrozaštite, novi materijal pridodaje sposobnost propuštanja svjetla. To omogućuje konstrukciju integriranih arhitektonskih elemenata koji odmjenjuju najčešće segregirane tektoničko–konstrukcijske, tehnološko–instalacijske te informatičko–dekoracijske aspekte, otvarajući mogućnosti za inovativna rješenja do kojih ni mašta još nije doprla.

Vinko Penezić