TANKA OPNA

U posljednje vrijeme napravili smo u knjižarstvu još jedan golemi korak naprijed. O tome pouzdano svjedoči pojava plastičnih folija: svaki primjerak knjige čvrsto je obujmljen prozirnom opnom, koja knjizi daje sjaj i čvrstinu, i k tome je brani od nepovlasne uporabe, jer svezak ne možete prelistati dok ovitak ne poderete. Mnogi se nakladnici već služe tim izumom, i on sve sigurnije ulazi u modu. Mene je uvođenje te novotarije silno obradovalo. U prvi mah nisam ni razmišljao zašto me zapravo raduje. Jer, tu foru s folijom prvi put sam vidio negdje na Zapadu, i tada mi se činila kao nešto silno otmjeno; kad se, dakle, pojavila i u nas, naprosto sam pomislio da pomalo sustižemo onaj dio svijeta koji nam je nekada izgledao tako dalek i tako lijep. No, onda mi vrag nije dao mira, pa sam stao gruntati čemu te folije zapravo služe i pitati se da li im je uloga uvijek i svuda ista. I, tu sam se stao zapletati u neke proturječnosti, a one su mi pokvarile užitak u napretku našega knjižarstva. Kad sam se upitao koja je svrha tih folija ondje gdje sam ih prvi put vidio — u zapadnjačkim knjižarama — došao sam do zaključka kako je ona prije svega zaštitna. Tamo su knjižare organizirane tako da se kupac kreće među policama i može dosegnuti praktički svaki primjerak svake knjige koja na tim policama stoji. A budući da stoji po više primjeraka istoga naslova odjednom, lako je zamisliti da će jedan kupac prolistati jedan primjerak, drugi kupac drugi, pa da će tako svi primjerci imati ispresavijane korice, fleke od prstiju i magareće uši. A folija sve to sprečava. Kao što sprečava i drugu vrstu štete na knjigama: zapadnjačke knjižare, naime, vrlo često izlažu robu na ulici, na onim okretaljkama gdje knjige stoje tako da padaju u oči prolaznicima i povećavaju izglede da budu kupljene. Na ulici je pak uvijek prašina, ponekad i kiša naglo pljusne, pa je zato dobro imati onu foliju da svaki primjerak fino zaštiti i osigura. Sa žaljenjem sam morao ustanoviti da takva zaštitna funkcija u našem slučaju ne dolazi u obzir. U nas u knjižaru ljudi nerado ulaze, i daleko smo od toga da bi se ondje jagmili za knjigama i masovno ih listali. Daleko smo od toga i zato što je kupcu nadohvat izložen samo po jedan primjerak svake knjige, i njega svi listaju, dok se oni drugi primjerci nalaze visoko na polici, pa nema opasnosti da se od velika razgledanja oštete. A što se tiče atmosferskih utjecaja, ni oni u nas nisu nikakva opasnost, jer se knjige na ulicu ne iznose. Razlog je to što prolaznici na našim ulicama vole ukrasti, pa će ukrasti čak i ono što inače ne bi ni badave uzeli, to jest knjigu. Opet, dakle, nema za onu plastiku pravoga razloga. Onda mi je pala na um druga moguća namjena one folije, namjena higijenska. Na Zapadu su, naime, ljudi opsjednuti strahom od kojekakvih klica što nose bolest i smrt, a kao nosioce tih klica oni redovito vide druge ljude. I, s obzirom na to da ti drugi ljudi listaju knjige i uzimaju ih u ruke, onda je lako moguće da se ona folija zapravo stavlja na knjige radi dojma: ona jamči da taj svezak nitko prije nije listao. Kao što je, recimo, slamka za sok ili čačkalica u gostionici uvijena u sličnu foliju. Folija jamči da je knjiga sterilna u zdravstvenom pogledu, ali isto tako i u smisaonom, jer je ponekom čitaču–manijaku važno da njegovo oko bude prvo koje će pasti na retke baš onoga primjerka koji je kupio. No, na svoju veliku žalost, nisam ni tu funkciju folije mogao primijeniti na naš slučaj. Jer, naši su ljudi vrlo daleko od toga da bi bili čistunci i pretjerivali s higijenom. Oni se ne boje ni bakterija ni virusa, te zato u našim bibliotekama i danas možete posuditi knjige stare pedeset ili šezdeset godina, i čitatelji ih bez straha uzimaju u ruke. A po tome se vidi da oni nisu ni neki lektirni manijaci, pa im nije stalo da neki primjerak prvi pročitaju; dapače, radije će tu opasnu dužnost prepustiti drugom, kao da je riječ o prelasku preko minskoga polja. Posljednje čega sam se uspio sjetiti u vezi s tom plastikom ticalo se marketinških razloga. Pomislio sam da možda stavljaju foliju zato da bi vađenje knjige iz nje bilo nalik na otvaranje dara: čovjeka uhvati slatko nestrpljenje, pa se iznenada oćuti kao dijete pod borom za Božić. Možda zapadnjački knjižari žele prirediti svojim kupcima mnogo takvih uzbuđenja. No, što da radimo kod nas, gdje se knjige tako rijetko kupuju? Zapravo ih i ne kupuju pojedinci, nego ustanove, a one ne mare mnogo za kerefeke kao što je ona plastika. A kad i kupuju pojedinci, onda ne kupuju za sebe, pa da bi ih to otvaranje radovalo, nego kupuju nekomu na dar, pa zato daju knjigu i prikladno umotati, gdje plastika samo smeta. Ukratko, kako god da sam okrenuo, ispadalo je da ta folija u našim prilikama nema nikakva smisla. Pa sam se onda stao pitati zašto su je uopće uveli. Dok mi nije palo na um da je tu možda proradila podsvijest, i to podsvijest nakladnika i knjižara. Oni su, naime, također naši ljudi, sa svim osobinama ovoga podneblja. I zato, koliko god da žive od knjiga, ipak negdje duboko u sebi vjeruju da su knjige opasne i da se od njih može poludjeti. Da je potrebno zaštititi se od njih. A to mišljenje nije strano ni nama kupcima. I, eto rješenja: ona folija ne štiti knjigu od nas, nego nas od nje. Čini to upravo onako kao što se u istu takvu foliju umotavaju pornografski časopisi, da ih djeca ne bi otvarala na kiosku. U tom smislu, folija ipak ima i neku posve praktičnu funkciju. I, mora biti da je to bio pravi razlog moje radosti pri prvom susretu s njom.