Sve za ključeve

Sve za ključeve

Autor u pozadini osobnih drama i nemilosrdnih međusobnih sukoba i podmetanja prilično učinkovito oslikava sav čemer i patologiju hrvatskoga društvenog i medijskog prezenta

Nakon što su se u bespoštednoj borbi za gledatelje i što veću krišku marketinškog kolača s konkurencijom neuspješno pokušali nositi projektom Coca–Cola Music Stars te promašenim i bijedno gledanim reality–showom Survivor, urednici Hrvatske televizije dosjetili su se jadu i pilu odlučili okrenuti naopako, te publici ponuditi oštru kritiku reality showa. Umjesto produkcije novog reality–projekta, povjerenje su dali mladom scenaristu i redatelju Aldu Tardozziju, koji je napokon dobio priliku iz ladice izvaditi četiri godine star igranofilmski scenarij i realizirati ga u obliku miniserije. Premda je priča, koja je pod naslovom Kuća manjeg brata još 2001. pobijedila na natječaju Imaginarne akademije u Grožnjanu (nakon čega je dorađena pod mentorstvom Rajka Grlića), isprva dobila zeleno svjetlo u Ministarstvu kulture, njezina je ekranizacija tada zaustavljena zbog previše projekata odobrenih za realizaciju. Sa sigurnošću se može reći da su vrijeme i boravak u limbu hrvatske kinematografije Tardozziju, autoru dokumentarca Terra Roza za koji je na Danima hrvatskog filma 2000. osvojio nagradu Oktavijan, i njegovu scenariju itekako išli na ruku. Naime, dok bi se kritika reality–formata u domaćem medijskom prostoru 2001. doimala preuranjenim puhanjem na hladno, sveopća debilizacija i bigbraderizacija medija i javnog života, koje su u međuvremenu metastazirale do neslućenih razmjera, danas se nameću kao idealna meta angažirane socijalne kritike. Tema Tardozzijeve trodijelne serije izmišljeni je reality–show Stanodavac, u kojem se šestoro natjecatelja, mahom nesretnih mladih i sredovječnih ljudi s ruba društva, bori za osvajanje ključeva stana u kojem trenutno borave. Našavši se usred medijske arene, oni se u toj borbi za kvadrate koji život znače služe svim dopuštenim i zabranjenim sredstvima, što će naposljetku dovesti i do ubojstva. Dok su sudionici showa tipski predstavnici gotovo svih segmenata hrvatskoga društva (ucijenjena bivša narkomanka, razočarani branitelj, licemjerni povratnik iz emigracije, djevojka željna medijske slave, nesretno zaljubljen mladić i trudnica koja pritisnuta egzistencijalnom nesigurnošću odluči prodati vlastito djete), autor u pozadini njihovih osobnih drama i nemilosrdnih međusobnih sukoba i podmetanja prilično učinkovito oslikava sav čemer i patologiju hrvatskoga društvenog i medijskog prezenta. Organizatori Stanodavca bezdušni su i cinični medijski manipulatori, doslovce gangsteri koji su i najtežu ljudsku nesreću u trenu spremni iskoristiti za dobrodošlu promidžbu i povećanje gledanosti. Dok se u stanu odvija napeta psihološka drama s tragičnim posljedicama, oko zgrade u kojoj se show snima okupljaju se prosvjednici, obespravljeni beskućnici koji jedu ostatke hrane sudionika Stanodavca, no koji bi istoga trena zamijenili mjesto s nekim od natjecatelja. Redateljeva je poruka jasna, i time nažalost odveć doslovna i karikirana. Uz medijske zvijeri spremne svakoga rastrgati za koji postotak ratinga, on za nastalo stanje gotovo podjednako okrivljuje i same gledatelje, lešinare koji uživaju u tuđoj nesreći i hrane se ostacima s bogate medijske trpeze. Ipak, tračak svjetlosti naznačen je u samoj završnici, kada djevojka Mare (odlična Marija Škaričić) od uljeza kojem je jedini cilj makar i prijevarom osvojiti stan, postaje suosjećajna i odgovorna osoba spremna na žrtvu. Njezina transformacija zanimljivo nadograđuje većim dijelom dominantan nadmoćan moralizatorski ton cjeline, i Tardozzijevoj seriji daje dodatnu notu slojevitosti i složenosti.

Josip Grozdanić