Vijenac 307

Kazalište

KAZALIŠNI GLOBUS

Stradali van Itallie i Dorfman

Stradali van Itallie i Dorfman

slika


New York Ova bilješka s off–Broadwaya zanimljiva je, osim po slavnim protagonistima, i po nizu koincidencija: dva su svjetski slavna dramatičara napisala nove drame, obje izrazito političkoga sadržaja, praizvedene iste večeri u New Yorku, i obje je kritika — pokosila. Jean–Claude van Itallie (njegova drama America Hurrah ušla je u sve ozbiljne antologije američke drame 20. stoljeća) u Theatre for the New City predstavio je Fear Itself, a Ariel Dorfman, kojega dobro poznaju i naše scene, izišao je s praizvedbom The Other Side u Manhattan Theater Clubu. Zaključak kritike za Fear Itself, koja je zapravo izrugivanje Bushu i američkoj politici, jest da je riječ o seriji vrlo banalnih gegova, satiri koja se bavi svim i svačim i eksplicitna je do gluposti. Razina humora u drami toliko je niska da bi se predstava sigurno svidjela i samu Bushu, koji bi je bio kadar razumjeti, nadahnuto je zaključio kritičar, dokazujući kako ne misli loše o predstavi jer možda misli dobro o američkom predsjedniku. Što se tiče Dorfmanove nove drame, Druga strana govori o ratu dviju država, koje nakon sklapanja primirja formiraju novu granicu, a ona prolazi baš kroz dnevnu sobu staroga bračnog para, čime ih razdvaja. Tu je produkciju u režiji Čehinje Blanke Žižka pak kritičar nazvao kršenjem ljudskih prava, naime, ona je čista uvreda za dvoje glumaca koji u njoj moraju glumiti, zaključio je.


Trojanskog rata kao da nije bilo


slika


Budimpešta Događajem prvog dijela sezone u Mađarskoj proglašena je produkcija u kazalištu Katona Troilus i Cressida u režiji poznatoga rumunjskog redatelja Silviua Purceretea. Kazalište Katona Jozsef nema običaj dovoditi strane redatelje, ali se ovaj kreativni sraz Shakespearea, iskusna redatelja i odlična ansambla pokazao dobitnom kombinacijom, izazvavši prave kritičarske ovacije. Purcareteova snolika, pomalo nadrealna vizija cijeloga komada neobična je pojava na mađarskoj sceni, a cijela je priča o trojansko–grčkom ratu postavljena u neodređeni prostor, koji je iznimnom scenografijom Helmutha Sturmera pretvoren u ambijent javne ustanove, vojarne ili bolnice, svejedno. Ni rat ovdje nije konkretan rat, više je to besmislen, slučajan sukob, dječja igra s tragičnim posljedicama. Igra smrti u kojoj se ne igraju Grci i Trojanci, nego ljudi našega vremena, pa do rata ne dolazi zbog političkih razloga, nego zbog — ljudskih slabosti.


Koršunovasov prinos ideji žrtve


slika


Vilnius Nakon intenzivne turneje s gostovanjima u brojnim zemljama i nakon što je s uspjehom organiziralo međunarodni festival Sirene s posebno odabranim predstavama za inozemne producente Kazalište Oskarasa Koršunovasa, mlada ali već neko vrijeme slavna litavskoga redatelja, uputilo se u novu sezonu. Novi Koršunovasov projekt temelji se na tekstu braće Presnjakov, Rusa koji su prvorazredni izvozni proizvod nove ruske spisateljske škole. Nakon Terorizma, koji je pohodio brojne svjetske scene, i Igranje žrtve dokazalo se kao iznimno popularan tekst. Braća Vladimir i Oleg ovdje preispituju jedan od velikih europskih mitova — pitanje žrtve, na ironičan način i u suvremenom kontekstu. Valja je antijunak koji preživljava jer u policijskim rekonstrukcijama zločina igra — žrtvu. Scensko promišljanje komformizma suvremene civilizacije, koji ljude pretvara ili u cinike ili u kameleone, sudeći po prvim reakcijama, novi je uspjeh Koršunovasa i produkcija o kojoj ćemo još slušati, jer se upravo sprema započeti pohod po svjetskim festivalima, čime ponavlja uspjeh prethodnih Koršunovasovih produkcija Očišćenih ili Romea i Julije, koji su obišli svijet.


Jasen Boko

Vijenac 307

307 - 22. prosinca 2005. | Arhiva

Klikni za povratak