Sedlmayr protiv svih

Sedlmayr protiv svih

Wiener Schule. Erinnerung und Perspektiven (Bečka škola. Sjećanje i perspektive), Böhlau Verlag, Wien–Köln–Weimar, 2005.

Povijest povijesti umjetnosti kao samostalne discipline na Bečkome je sveučilištu započela 9. studenoga 1852, kad je Rudolf Eitelberger von Edelberg imenovan izvanrednim profesorom povijesti umjetnosti i umjetničke arheologije. Težnja za egzaktnošću u proučavanju i interpretiranju pisanih izvora, kao i umjetničkih djela, uska povezanost akademskoga podučavanja povijesti umjetnosti s muzejskim zbirkama, posvećivanje pozornosti do tada zapostavljenim razdobljima i područjima umjetničkoga stvaralaštva samo su neke od odrednica djelovanja sljedećih naraštaja bečkih profesora. No, za njih se nikako ne može ustvrditi uniformnost pogleda na struku ili ustrajavanje na doslovnom preuzimanju vlastitih metoda kod učenika — nasljednika na katedri. Zbog toga se može reći da u strogo metodološkom smislu Bečka škola ne postoji. Od trenutaka koji se danas smatraju njezinim počecima u kojima se, dakako, nije pretendiralo na stvaranje cjelovitog organizma koji bi generacijama funkcionirao kao škola, do prvoga spomena toga naziva prošlo je više od osamdeset godina. Naime, Bečka škola precizno je datiran konstrukt koji je nastao u vremenu obilježenom političkim i osobnim krizama na Institutu, i u kojem je imao praktičnu funkciju. Julius von Schlosser upotrijebio ga je u naslovu njegove, ujedno i prve bečke, povijesti struke iz 1934. Upozoravajući na ispravnu tradiciju zaslužnih prethodnika, prije svega Aloisa Riegla i Franza Wickhoffa, Schlosser je ustoličivši školu prisvojio i pravo na razotkrivanje uljeza. Tako je iz njegova pregleda isključen Josef Strzygowski (u Beču od 1909) — osoba koja je eksplozivnim polemičkim stajalištima spekulativnoga podrijetla uzrokovala odjeljivanje katedri i stvaranje još jednoga instituta, odnosno Seminara za povijest umjetnosti. Strzygowski je unio pomutnju u kontinuitet popunjavanja katedri, a kad je nakon desetljeća trzavica i osobnih animoziteta njegova katedra 1933. ukinuta, Schlosser se prihvatio konstruiranja uzorne povijesti Instituta, odnosno — Bečke škole. I činilo se da je kriza prevladana. Institut za povijest umjetnosti Sveučilišta u Beču potkraj je listopada 2002. proslavio godišnjicu Eitelbergerova imenovanja međunarodnim simpozijem, čiji se zbornik željno iščekivao. No, tek je prošloga listopada, kao 53. svezak »Bečkoga godišnjaka za povijest umjetnosti« (Böhlau Verlag Wien –Köln –Weimar), pod naslovom Wiener Schule. Erinnerung und Perspektiven predstavljena publikacija u kojoj su tek djelomice zastupljeni održani referati. Pojednostavnjeno rečeno, u zborniku su tematizirani aspekti znanstvenih metoda protagonista Bečke škole koji su (bili) sposobni opstati i u budućnosti struke. Sjećanje iz naslova dijelom je i bolno razračunavanje s nepoznatim poglavljima iz povijesti Instituta. Četrnaest priloga je, bez određene koncepcije, poredano prema abecednome slijedu prezimena autora. Tako se i na početku i na kraju knjige pojavljuju prilozi posvećeni Hansu Sedlmayru. Čini se kako je proučavanje Bečke škole ušlo u fazu suočavanja s negativnim aspektima ostavštine njezinih protagonista. Iako sjajan analitičar, problematični i proturječni ideolog Sedlmayr najveća je trauma koju je škola doživjela u povijesti. Tri priloga u knjizi (Hans Aurenhammer, Beč; Benjamin Binstock, New York; Thomas Zaunschirm, Essen) posvećena Sedlmayru pokazuju kako je dva deset-ljeća nakon njegove smrti interes za razdoblje u kojem je vodio Institut (1936 —1945) veći no ikada, što znači da se intenzivirala i potreba za cjelovitim uvidom u povijest struke. Jedan od najupućenijih poznavatelja Bečke škole, Hans Aurenhammer, na temelju je arhivskih istraživanja problematičnoga razdoblja ponudio izmijenjenu sliku negdašnjih događaja. Dosad se smatralo da je tek 1938, s Hitlerovim priključenjem Austrije, djelovanje Instituta doživjelo cezuru, čime je navodno i otpočelo razdoblje progona više desetaka povjesničara umjetnosti, potencijalnih nastavljača tradicije, ali i Sedlmayrove sustavne zlouporabe sintagme Bečka škola. Aurenhammer je pokazao da se cezura dogodila već u jesen 1933, kad je umirovljen Strzygowski, koji je cijeli radni vijek otvoreno prezirao konkurentski Institut. Paralelno sa Schlosserovim izumom Škole (Schlosser je, kako saznajemo, potkraj života i sam pozirao pred fotoaparatom s kukastim križem na reveru) njegov je idealni kandidat za nasljednika na katedri, Sedlmayr, otpočeo s radom koji će označiti temeljitu transformaciju mlađe Bečke škole čijim se voditeljem držao. Već tada je otvoreno poglavlje povijesti Instituta, koje je u određenim aspektima konvergiralo s ideologijom nacionalsocijalizma. Mnogo prije Anschlussa na Institutu su vladala radikalno konzervativna, nacionalistička i antidemokratska stajališta, koji su kulminirali u Sedlmayrovu dopisu upravi fakulteta osam dana nakon priključenja. On se kao jedini ordinarij na povijesti umjetnosti javio s upitom kako se u novonastaloj situaciji treba odnositi prema studentima židovskoga podrijetla. Kontinuitet koji je Aurenhammer naglasio odnosi se i na Sedlmayrove radove objavljene nakon Drugoga svjetskoga rata: Gubitak središta (1950) i Postanak katedrale (1948) većim su dijelom nastale prije i za vrijeme rata, dok se teorija ispravnoga stava predstavljena 1958. u knjizi Umjetnost i istina (1958) u potpunosti temelji na ranijim radovima. Nakon 1945. na Institutu je bilo pokušaja konstruiranja kontinuiteta koji bi, pozivajući se na Schlosserovo doba, premostio Sedlmayrovo djelovanje na Institutu. Nekoliko tada upitanih bečkih studenata — emigranata odbilo je povratak. U Beč su došli Dagobert Frey (iz Wrocława) i Karl Maria Swoboda (iz Praga), a Nova bečka škola iz razdoblja prije njezina fašističkog kompromitiranja opstala je s povratkom Otta Pächta iz Londona 1963. Od ostalih tekstova posvećenih Schlosseru i njegovim učenicima u knjizi su rad Viktorije Schmidt —Linsenhoff (Trier) koji se bavi Legendom o umjetniku Ernsta Krisa i Otta Kurza iz 1934. u kontekstu rodnih studija, a zatim tekst o Fredericku Antalu Károlyja Kókaia (Beč). Michael Podro (Essex) analizirao je reakciju Ernsta Gombricha na teorije Aloisa Riegla pola stoljeća nakon njegove smrti (uz posve neizdrživo citiranje Rieglovih radova prema engleskim izdanjima), a Beat Wyss (Karlsruhe) povukao je luk od Schlossera do Abyja Warburga. Warburgovim stavovima o bečkome znanstveničkom kružoku, odnosno njegovoj uporabi sintagme Bečka škola sa svrhom isticanja vlastitih, drukčije usmjerenih istraživanja, posvetila se Dorothea McEwan (London). Na temelju korespondencije Dagoberta Freya i Fritza Saxla iz arhiva Warburgova Instituta prikazane su smetnje u komunikaciji između Beča i Hamburga. Saxl je, kao bečki učenik i emigrant, dijelio Warburgovo mišljenje da je Bečka škola zatvorena u preuske i prestroge okvire formalne analize, pa je tako kritički reagirao i na Rieglove, kao i na Wickhoffove radove. Ulogu Franza Wickhoffa u napretku povijesnoumjetničkoga istraživanja pripovjednih načina koju je odigrao radom Wiener Genesis iz 1895. ispitao je Ulrich Rehm (Bonn). U starije se razdoblje Bečke škole vratio i Hans Körner (Düsseldorf), koji je od velike europske turneje američke plesačice Loie Fuller započete 1892. došao do Rieglovih teorija. Ona je, naime, obavijena u dugačke svilene tkanine, na europske pozornice donijela posve nov vijugavi pokret, čime je konkretizirala apstraktnu, ornamentalnu figuru. Ornamenti koje je plesala bili su nerijetko prevođeni u grafičke medije i umjetnički obrt, a neosporne paralele njezina djelovanja s Rieglovom teorijom o genezi ornamentalnih struktura (Stilfragen, 1893) pripadaju razgranatoj debati o ornamentu s kraja 19. stoljeća. Riegl se pojavio i u raspravi Christophera Wooda (New Haven), u kojoj je autor pokušao razjasniti fascinaciju znanstvenika u Sjedinjenim Državama dvadesetih godina 20. stoljeća djelom Josefa Strzygowskoga. Iako nije imao jasno definiranu istraživačku metodu, a kompromitirao se nordijsko–rasističkom ideologijom, Strzygowski se svidio Ameri-kancima svojim konceptom dinamične, sveobuhvatne svjetske povijesti umjetnosti, interdisciplinarnim pristupom i prodornom retorikom. Njegov je prezir akademskoga establišmenta Americi bio prihvatljiv tek do određenih granica: u tridesetima je uzajamno oduševljenje splasnulo, uskoro se pojavila nova zvijezda — Erwin Panofsky — da bi u sedamdesetima posredovanjem francuskih strukturalista u SAD na velika vrata ušao samozatajni i staloženi Riegl. Njemu američka kunsthistoričarska zajednica, kako je pokazao i posljednji bečki skup, do danas posvećuje tisuće stranica svojih radova. Michael V. Schwarz (Beč) posvetio je svoj tekst često pretresanim pitanjima stila (i Rieglovim, dakako) i njihovoj primjeni na moderne teorije medija, a Ján Bakoš (Bratislava) Maxu Dvořáku i njegovoj rekonstrukciji subjektivizma u povijesnoumjetničkome istraživanju. Jedinstvo i mnoštvo, idealizam i naturalizam, harmonija i kaos, dihotomije i ambivalencije odredile su prilog Wernera Hofmanna (Hamburg), koji je produktivnu sumnju uspostavio kao temeljnu odliku Bečke škole. Uistinu je šteta što se najnovija knjižna publikacija posvećena Bečkoj školi ne može pohvaliti izvedbom koja bi bila u skladu s obljetničarskim povodom njezina nastanka. Prva joj je zamjerka odsutnost koncepcije u poretku otisnutih tekstova, a slijede nedostatna kvaliteta reprodukcija i nepotrebno predimenzionirani fragment Vermeerove slike na koricama. Naime, poveznica između Johannesa Vermeera i Bečke škole u knjizi je opet Sedlmayr, već dovoljno naglašeni predmet pažnje i najistaknutiji negativac. Naposljetku, knjiga koja će stručnim krugovima otvoriti nove perspektive i potaknuti na reviziju još pokojeg sjećanja već nam u uvodu nameće pitanje: je li tradicija tek naša izmišljotina koju proučavamo i na koju se pozivamo da bismo lakše izašli na kraj s vlastitim vremenom?

Libuše Jirsak