Retroaktivno oduzeta umjetnička olakšica

Retroaktivno oduzeta umjetnička olakšica

Čak i da je prihvatljivo da se umjetničkom olakšicom od 25 posto u slučaju umjetnika koji ne vode poslovne knjige ima pravo koristiti samo poslodavac, što sigurno nije bila izvorna namjera Biškupićeva zakona, bilo bi korektno da je propisano da ta odredba vrijedi za 2006. godinu, a ne retroaktivno za cijelu 2005.

U svibnju 1996. Hrvatski je sabor, pod predsjedanjem Vlatka Pavletića, a za vrijeme prvoga mandata sadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića, usvojio Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturno –umjetničkog stvaralaštva. Taj zakon, koji je i danas na snazi, bio je uglavnom posvećen reguliranju već tradicionalnog prava na priznavanje prava na plaćanje doprinosa samostalnim umjetnicima iz proračunskih sredstava i prava na neoporezive donacije. Članak 22. Zakona odredio je neoporezivi dio umjetničkog honorara u iznosu od 25 posto. Na temelju toga svi su umjetnici imali pravo pri podnošenju porezne prijave priložiti i potvrdu o članstvu u umjetničkoj udruzi i ostvariti smanjenje porezne osnovice od 25 posto, a time je i znatno veći povrat poreza. Na taj je način država podupirala sve umjetnike i njihovo stvaralaštvo. No, u sparnim ljetnim mjesecima (lukavo!) usvojenim Pravilnikom o porezu na dohodak (članak 86) određeno je da se poreznim obveznicima koji nisu upisani u registar poreznih obveznika, odnosno ne vode poslovne knjige, u godišnjem obračunu poreza pri podnošenju godišnje porezne prijave neće priznati umjetnička olakšica od 25 posto. Pravo na korištenje tom olakšicom sada može imati samo poslodavac takva umjetnika, koji prigodom isplate honorara može umanjenjem osnovice platiti manji porez i prirez. Jedino je rješenje za umjetnike koji žele očuvati poreznu olakšicu da počnu voditi poslovne knjige, no ključni je problem što je Pravilnik donesen u drugom dijelu godine, a odnosi se na cijelu 2005. Apsolutno je nemoguće retroaktivno se upisati u Registar poreznih obveznika i voditi poslovne knjige od 1. siječnja 2005. Čak i da je prihvatljivo da umjetničku olakšicu u slučaju umjetnika koji ne vode poslovne knjige ima pravo iskoristiti samo poslodavac, što sigurno nije bila izvorna namjera Biškupićeva zakona, bilo bi korektno da je propisano da ta odredba vrijedi za 2006. godinu, a ne retroaktivno. Na taj način umjetnici bi imali mogućnost odlučiti se za vođenje poslovnih knjiga i upisati se u registar poreznih obveznika za sljedeću godinu. Ovako su umjetnici bez poslovnih knjiga posve nemoćni. No, najgore je što većina umjetnika (književnika, glazbenika, slikara, glumaca…) još nije ni svjesna što ih čeka i tek će se prigodom sastavljanja porezne prijave uhvatiti za glavu. O tom problemu, naime, gotovo nitko ne piše, a Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, jedina organizacija koja ima autoritet poduzeti nešto za zaštitu svih umjetničkih udruga i njihovih članova – šuti. Novine i umjetničke udruge uglavnom su zaokupljene drugim temama, a egzistencijalna pitanja poput ovoga tiho prolaze. Ovaj put bi, ukoliko se do kraja 2005. ništa ne promijeni, upravo umjetnici bez poslovnih knjiga mogli biti žrtvena janjad, po dobro iskušanu sistemu Ako prođe — prođe!. Ako se želi sačuvati duh staroga dobrog Biškupićeva zakona, koji je usvojen zato da pomogne umjetnicima kao pojedincima, mora se apelirati na mjerodavne u Ministarstvu financija da preispitaju svoju odluku, a ne da im retroaktivno ukidaju pravo kojim su se umjetnici godinama koristili.

Zlatko Vidačković