Raste trava zelena

Raste trava zelena

Može li barunicu Castelli interpretirati estradna zvijezda? Možda i može, ali ne u Hrvatskom narodnom kazalištu

Možda je još vrijeme i za promišljanje navodna skandala koji već više mjeseci burka ustajale vode hrvatskoga kazališta. Naime, u Rijeci, u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca priprema se u sljedećoj sezoni predstava Krležine drame Gospoda Glembajevi, u redateljskom viđenju Branka Brezovca, s estradnom umjetnicom Severinom Vučković u ulozi barunice Castelli. O tome je već, valjda, sve izrečeno — osim onih ključnih, jasnih, vjerujem, nepobitnih činjenica. Primjerice, nitko neće poreći da institucija koja u nazivu nosi epitete hrvatsko i narodno (i. e. nacionalno) — te svoje naslove treba nositi s punim poštovanjem kako prema narodu, koji je — ovako ili onako — izdržava, te prema (kazališnoj) umjetnosti koja je njezin temeljni i jedini, neizostavni, uvjet. Sve drugo jest, može i treba biti — sloboda. Ukazivanje na osnovne zasade ne smije biti shvaćeno kao pokušaj ograničavanja sloboda. Dakle, Miroslav Krleža (ponovimo notorno) ključni je hrvatski dramatičar 20. stoljeća, štoviše jedan od europskih velikana tog (i našeg) doba: tvrdnje koje je on izrekao silno odzvanjaju našim prostorima i danas, više od dvadeset godina nakon njegove smrti. Opus Miroslava Krleže vrijedan je svakoga poštovanja, što ne isključuje pravo na kritičku ili umjetničku reinterpretaciju — no, u instituciji hrvatskog i narodnog, unutar granica etike, ili, što bi sam Fric rekao, boljih običaja. Ulogu barunice Castelli tumačile su prvakinje hrvatskoga glumišta; za mnoge, s razlogom ili bez njega, tek slučajem, ona je ostala i svojevrstan nedosanjani san... Zašto? Također, najkraće rečeno, zbog svoje složenosti i znakovitosti, zbog onoga kolopleta razuma i (tipične) impulzivne iracionalnosti, koji je karakterizirao upravo Krležine ženske likove, a koji nije tako lako podložan (glumačkoj) reprodukciji. Zbog težnje da se izbjegne manipulaciji i istodobno manipulira drugima… Zbog psihologije pune proturječnosti, u koje se treba udubiti, pa i onda, uvijek nešto ostaje… Konačno, zbog duha vremena i klase, koji je Krleža tako veličanstveno predočio, te zbog retoričkoga zanosa i neponovljive rječitosti, koja podsjeća na slap čas bistre, čas zamućene vode što dopire s neiscrpna vrela. Naime, nikada prije hrvatski jezik nije dosegnuo takve visine, takve suptilnosti, i takvu urbanost! Može li, dakle, takvu barunicu Castelli interpretirati estradna zvijezda? Možda i može, ali ne u Hrvatskom narodnom kazalištu. Može li Branko Brezovec, istaknuti zastupnik teze o redateljskoj svemoći, desakralizirati Krležu? Možda i može, ali ne u Hrvatskom narodnom kazalištu. Postmodernistički pastiche i neoliberalistička logika profita, sveopće komercijalizacije, uz globalističku apsolutnu relativizaciju svih vrijednosti — ipak moraju naučiti da povremeno pred sobom vide i zatvorena vrata. Ili, anything goes, kako veli koine današnjice, svejedno je, to je samo igra, kazalište, igra moći i kazališta. Voluntarizam caruje, vlada, širi obzore umjetnosti, samu je sebi svrha i ispunjenje: eto, stvorio je sebi Kazališno Kraljevstvo u kojem je sve moguće, a u njemu je sustav autokratski (kako i treba). Mi drugi, pa, mi smo les petits riens, gotovo ništa, konzervativci, povampireni nacionalisti, gušitelji slobode, beznadno zaostali u 19. stoljeću, vremenu iluzija i utopija, uskogrudni zavidnici, malograđanski licemjeri. Long live Severina! Dolazi novo vrijeme... I u njemu vae victis! Kako kazalištu, tako i nama.

Boris B. Hrovat