Putovanje idiomima

Koncert: Paquito D’Rivera & Sergio i Odair Assad, Dances From The New World, KD Vatroslava Lisinskog, 6. prosinca

Putovanje idiomima

Šarmantni D’Rivera nepretencioznim je pristupom i nenametljivim virtuozitetom odmah osvojio publiku i priredio joj večer za pamćenje

Da je rad klarinetista i saksofonista Paquita d’Rivere, zahvaljujući stilu koji ne priznaje uobičajene granice, širom svijeta podjednako omiljen u ljubitelja jazza, world musica i ozbiljne glazbe, potvrdio je i ovaj zagrebački koncert, za koji se tražila karta više. Iako je, napustivši Kubu 1980, D’Rivera ponajprije bio poznat kao latino–jazz saksofonist zapanjujuće tehnike i sklonosti vatrenim ritmovima, riječ je o glazbeniku koji je stil izgradio upijanjem klasika europske i latinoameričke ozbiljne glazbe, ali i američkog jazza i tradicionalnih afričkih korijena. Takav pristup kulminirao je u legendarnoj skupini Irakere, gdje je zajedno s majstorima poput klavirista Jesusa Chucha Valdesa i trubača Artura Sandovala, oduševljavao zapanjujućom mješavinom jazza, rocka, tradicionalne kubanske i ozbiljne glazbe. Ovaj nastup pokazao je da D’Rivera ne odustaje od svoga temeljnog usmjerenja. Program koji nam je predstavio u obliku trija sa svojim klarinetom i duom brazilskih gitarista, braćom Assad, očito je nastojanje da se manje ili više znani latino–repertoar približi ljubiteljima ozbiljne glazbe. Nastup je započeo D’Riverinom skladbom Afro, lirski razigranim argentinskim tangom El Choclo i sambom Aquarela do Brasil, nizom koji je ritmičnom igrom dvije gitare i melodioznim klarinetom u tri tipična plesna ritma te klasičnoglazbenoj strukturi jasno predstavio zamisao glazbenika. Sve najavljeno sublimiralo se u D’Riverinoj skladbi Trialogo, kompoziciji napisanoj za ovaj trio te nastavilo delikatnom kubanskom uspavankom Drume Negrita, kojom je dominirala nježna melodija klarineta uz eteričnu gitarističku mantru te Dizzness, duhovitom posvetom Gillespieju. U drugome dijelu programa publiku je najviše oduševio Hoedown, zabavna završnica Coplandova baleta Rodeo s čestim promjenama tempa, a za kraj su ostavljeni spori argentinski ples Escuallo iz pera Astora Piazzolle te razigrani Um zero velikoga brazilskog kompozitora Pixinguinhae. Program tematski posvećen plesu obilovao je atraktivnim, ali ne i prenaglašenim latino–ritmovima, a glavne teme elegantno su se provlačile kontrastiranim pasažima. Struktura je često podsjećala na onu komornoga sastava s klarinetom, a ni u jednom trenutku nije se stekao dojam da se sukobljavaju dva različita glazbena svijeta. S jednom nogom u ozbiljnoj glazbi, a drugom u tradicionalnom latino–izrazu, uz diskretnu uporabu jazz–začina, D’Rivera i braća Assad, naizgled s lakoćom, uspjeli su te elemente stopiti u zanosnu cjelinu, fantastično putovanje glazbenim idiomima. U braći Assad D’Rivera je nedvojbeno našao istomišljenike. Njihova iznimna vještina i bliskost u muziciranju rezultirali su jedinstvenom izvođačkom kemijom i zabavnom glazbenom igrom. U kombinaciji sa šarmantnim D’Riverom, koji je nepretencioznim pristupom i nenametljivim virtuozitetom odmah osvojio publiku — svakako, večer za pamćenje.

Velimir Cindrić