Povijest naše gluposti

Povijest naše gluposti

Višnja Starešina, Haaška formula, Stih, Zagreb, 2005.

De te fabula narratur, stara Horacijeva izreka, prvo je što mi pada na pamet nakon što sam zaklopio ovu sjajnu, misaonu i sumornu knjigu. Prije svega mislim da je nedostatno označiti djelo samo publicističkim. Da je u Hrvatskoj pameti, a nije, tada bi ovaj uradak bio ustanovljen obvezatnim štivom u svim hrvatskim državnim institucijama, osobito onima čija je zadaća promovirati našu zemlju na međunarodnom planu. Da je pameti, prepoznali bismo idealan sinopsis za odmjeravanje vlastite snage (ili, ako ćemo realno — slabosti) u srazu s takozvanom međunarodnom zajednicom. Takozvanom kažem, ne što bih je podcijenio, nego što se iza te svečane sintagme krije puki interes jedne supersile i jedne lukave i ja zemlje. Sjedinjene Države, realno najsnažnija država sadašnjice, i Velika Britanija, njihov naizgledni vjeran sljedbenik, uz nešto sitna petljanja ostalih Europljana, te virtualne snage pacifičke regije neizvjesne političke budućnosti, oblikuju globalnu društvenu scenu. Pritom je odnos između Velikog (Amerika) i Malog brata (Engleska — i ja sam tu, i ja sam važan, kako je poziciju Britanije slikovito, ali i naivno, prikazao Chomsky) prilično ambivalentan. Odnosno, zanimljiva je strategija drugoga, koji, formalno štujući prvenstvo Velikoga, uspijeva na njegovim leđima iznijeti i neke sasvim sebične, vlastite interese.

Glupost, svemirska sila

Upravo taj manji, ali najpouzdaniji partner Sjedinjenih Država, prisutan je u pozadini čitave knjige Višnje Starešina kao svojevrstan prikriveno glavni junak. Od početka, ali nipošto na temelju apriornih pretpostavki. U tome i jest vrijednost njezina postupka: induktivno prilazeći problematici, ona kreće od izvanjskih simptoma i dolazi do zaključaka o tome kako glede prostora bivše Jugoslavije funkcionira međunarodna pravda, tko su glavni akteri, tko eksponirani izvršitelji, a tko tek statisti u haaškoj sagi. Treba pritom istaknuti da u Hrvatskoj ne postoji kompetentnija osoba za problematiziranje pozicije Hrvatske na globalnoj sceni. Naime, od 1992. Višnja Starešina pratila je međunarodno upravljanje krizom u Hrvatskoj i BiH, potom je izvješćivala s brojnih međunarodnih pregovora i konferencija, uključujući i Konferenciju o bivšoj Jugoslaviji u Ženevi, a od sama njegova osnutka pratila je i rad Haškoga suda za bivšu Jugoslaviju. Sva ta iskustva rezultirala su, nakon brojnih novinskih kolumni i komentara, 2004. sjajnom knjigom Vježbe u laboratoriju Balkan. Godinu poslije u rukama nam je i ova, još bolja studija, kojoj bi literarno nadahnuti čitatelj najradije dodao borhesovski naslov povijesti beščašća i hrvatski podnaslov o povijesti naše gluposti. Dvije su prednosti Starešinine autorske pozicije. Najprije, ona sama profesionalno je distancirana od bilo kojeg interesa, dakle od mreže motiva i povoda kojima je uobičajeno ispresijecana svaka međunarodna institucija. Uz to, rodoljublje u Hrvata odveć je često služilo nekim posve nerodoljubivim interesima, pak je njena distanca, objektivna, ali ne i nezainteresirana, utoliko dragocjenija. Potom, neovisnost u hrvatskome medijskom prostoru, činjenica da ne pripada monopolskoj novinskoj kući i da nije vezana uz određeni politički krug njezinoj prosudbi daje dodatnu težinu. Ako se tomu prida i inteligencija, pronicavost i izvrsna upućenost, ne treba nas čuditi da u ruci imamo knjigu koja uza sve navedene prijedloge ne samo da zaslužuje nego bi je (da je u nas onoga čega sam već rekao da nema) hitno trebalo prevesti na engleski i možda još koji svjetski jezik te se potruditi oko njezina svjetskoga plasmana. Pritom, ako smo pažljivo pročitali djelo, trebamo biti svjesni kakve bi strahotne otpore i opstrukciju morao svladati taj projekt. No, budući da je u nas glupost, krležijanski govoreći, uzdignuta do svemirske sile, neće nas zaustaviti eventualan rizik projekta, nego naša suicidalna indolencija i apatija.

Dokumentarizam s elementima krimića

Dva aspekta ovoga djela osobito su vrijedna. Prvi je mikrostilski — Višnja Starešina piše u najboljoj tradiciji hrvatske novinske publicistike, rečenicom preciznom, jednostavnom i britkom, spojivši izniman osjećaj za mjeru s izražajnošću i duhovitošću iskaza. Na makrostilskoj razini, pak, riječ je o svojevrsnu dokumentarističkom romanu s elementima krimića. Počinje ironijskim prikazom rada Međunarodnog suda kroz prizmu slučaja Kupreškić u kojem su dvojica ljudi oslobođena ne zato što bi bili nevini, premda to zaista jesu, nego gotovo stjecajem okolnosti. Oslobađajuća presuda u ovom slučaju postat će paradigmatična ne sa svoje pravednosti nego s arbitrarnosti kao konstante Haškoga suda, čiji je prvi predsjednik, kako nam to sjajno, u maniri vrsnih romanopisaca i superiornih analitičara pokazuje autorica, hegelijanski podredio činjenice kanonu antičke tragedije, čitav proces napuhavši do razmjera kažnjavanja arhetipskoga zločina. Ako je i u čemu bio u pravu, tada bismo Marxu mogli zahvaliti za poučak o jedinom mogućem obrascu ponavljanja povijesti. Zaista, kako nam knjiga otkriva, lažima, nedosljednostima, politikantstvom, te minornim brojem pravednih presuda, Haški je sud, ambiciozno kreiran kao antičko namirenje pra-vde, postao njezina parodija, odredivši se tako u posve neželjenu žanru, kao farsa. Sadržaj ove studiozne knjige na svoj je način slojevit i do truizma jednostavan. Sve što je u njoj prikazano ide k jedinstvenu zaključku o ulozi Velike Britanije kao pokretača svih zbivanja, koji se nakon početne idiosinkrazije spretno infiltrira na sve bitne punktove Haškoga suda i postaje njegovim stvarnim, iako ne i eksplicitnim gospodarom. U studiji nije nemilosrdno razobličena samo uloga ove zemlje. Između ostaloga, za nas je zanimljiva raščlamba hrvatskog odnosa prema instituciji od koje smo se u početku tako naivno nadali pravdi. Kao što smo s naivnošću dočekali dolazak i djelovanje mirovnih snaga, tako smo jednako i u slučaju Haškoga suda na kraju mogli tek širiti oči od čuđenja. Pjesnički smo neki narod, pak s čuđenjem prihvaćamo i činjenicu da srpske obavještajne službe rade svoj posao. Gospođa Starešina kao da ne pripada ovoj sredini. Bez imalo čuđenja, ali i bez straha, pokazala je da su pravi gospodari rata bile jugo–srpske agenture, lukavo navođene britanskim o bavještajnim magovima. Armija BiH, Hrvatsko vijeće obrane, te bošnjačke, ali i dio hrvatskih političkih elita kontaminirane su eksponentima jugo–srpskih sigurnosnih struktura. U takvoj je konstelaciji rat bio neizbježan. Treba li uopće dodati da je Britanija bila diskretan pomoćnik režije, uistinu pisac scenarija. Zasluga Višnje Starešina jest da nam je to uvjerljivo i dokumentirano ispripovijedala. Njezina je zasluga i rušenje mnogih mitova, poput onoga o Blaškiću kao nevinoj žrtvi navodne hrvatske politike podjele Bosne. Pripisati joj je i razobličavanje, odnosno sjajan psihogram, spretnih žmuklera kao što je Mario Nobilo ili beskrvnih karijerista formata profesora Ive Josipovića. Također i definitivno ocrtavanje likova kao što su Mesić ili Kljuić. I na kraju, sjajna analiza britanskih motiva i uloge u vještoj i prljavoj igri. Ne želeći otkrivati poentu knjige, napominjem da se čitatelju do nje isplati potruditi i da bi napustio svaku iluziju kako su stvari na ovim prostorima završene. Da nisam pročitao Haašku formulu, još bih i pomislio kako su naši političari naivni. A zapravo, oni to i jesu. Iako to autorica ne iskazuje otvoreno, onima koji imaju oči i uši jasno je: iluzorna je svaka nada hrvatskih svjedoka kako su spasili vlastiti organ za sjedenje. U njihovu slučaju to su uši. Upravo zato jer su na njih čvrsto zasjeli, ne žele vidjeti da se u svakoj haškoj sudbini ispreda i njihova potencijalna budućnost. I nama i njima evocira tako autorica onu Horacijevu s početka.

Antun Pavešković