Povijesni udio uda

Povijesni udio uda

David M. Friedman, Glava za sebe, prev. Zrinka Pavlić, Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.

Kulturna povijest mnogo je zanimljivija od socijalne, političke ili bilo koje druge povijesti, čije su najčešće odlike faktografsko razumijevanje zbilje. Ona se najčešće bavi kulturnim matricama, kriškama života kao živopisnim prikazima određenoga razdoblja promatranim kroz kulturne obrasce ili određene fenomene za koje u klasičnoj historiografiji najčešće nema mjesta — bilo zbog njihove tobožnje irelevantnosti ili pak nemogućnosti da se uklope u unaprijed zadan metodološki obrazac. Knjiga Davida Friedmana upravo je takvo štivo. Glava za sebe je popularnoznanstveni rad u kojem je na kronološki način obrađena kulturna povijest penisa od početaka ljudske civilizacije pa sve do današnjih dana. Friedman je novinar te se stoga ovo djelo odlikuje upravo takvim stilom: sažetim, duhovitim i usmjerenim na napetu priču koja vrlo lako potiče imaginaciju. Doduše, zbog zanimljive teme interes postoji i prije negoli otvorimo prvu stranicu: autor je, svjestan činjenice da za seksualne teme uvijek postoji dovoljan broj zainteresiranih čitatelja (a ime im je legija), igrao na sigurno i time nedvojbeno povećao prodaju. Knjiga je zapravo studija o kulturnoj matrici Zapada, različitim povijesnim i političkim obrascima i diskursima koji u velikoj mjeri ocrtavaju povijest zapadnjačke seksualnosti. Podijeljena je u šest poglavlja u kojima se kronološki obrađuje povijest penisualnosti: od mitologije do biotehnologije, od kolonijalnoga diskursa do psihoanalize, od njegova političkog značenja pa sve do današnjeg medicinskog, vrijednosno neutralnog objekta. Osnovno pitanje koje Friedman eksplicitno ne postavlja, ali je neizbježno sadržano u svakom poglavlju knjige, glasi: može li danas, nakon svih strategija i diskursa koji su ga tradicionalno povezivali s nečim demonskim ili pak božanskim, s historijskim naslagama koje je na njemu ostavilo kršćanstvo i europski modernizam, muški spolni organ postati stvar puke anatomije, lišen svih psihoanalitičkih ili mitskih tumačenja nataloženih tijekom stoljeća kulturne povijesti? Ukratko, može li penis biti samo to i ništa više, a ne »demonski štap«, »strojna poluga«, »štap za mjerenje« ili »trupac–razarač«? Autorovo istraživanje predstavlja nam povijesne forme u kojima su različite discipline prisvajale taj organ i isplele čitavu mrežu diskursa o njemu: od egipatsko–grčkog, u kojem on postaje tajanstveni organ prožet božanskim duhom, preko renesansne znanosti za koju je penis biotehnološki primjer hidrauličkoga savršenstva pa sve do modernoga doba u kojem se on razmatra u kontekstu imperijalne zavisti spram faličke superiornosti crnaca te postaje političkim pitanjem feminističke teorije. U suvremenom svijetu i dalje se vodi disciplinarna bitka za prevlast nad penisom, ovaj put uglavnom između psihoanalize i urologije: čini se kao da su mitološki obrasci posvema napušteni, najvećim dijelom zbog hiperprodukcije pornografije kao trijezna filmskog i literarnog žanra, koji je dotukao i ono malo tajnovitosti što je tom organu preostalo nakon svih znanstvenih i ideološki utemeljenih kasapljenja. Friedman se pornografijom ne bavi; ne stoga što ona ne bi bila dovoljno znanstvena, nego zato što je njezin razvoj tek nusprodukt važnijih kulturnih matrica i represivnih strategija. Uz vrlo informativna i duhovita poglavlja (poput prvog i drugog u kojima je riječ o transformaciji demonološkog i mitskog u znanstveni diskurs o penisu) te onog u kojem se opisuju transformacije nagona i strasti u racionalne teorije rasnoga podčinjavanja ili proporcionalnost intelektualnog razvoja i spolne moći, ima i poglavlja koja se slobodno mogu tek prelistati ili zaobići. Friedman mnogo prostora očekivano posvećuje Freudu, no s polovičnim uspjehom, ne uspijevajući na suvisao način prezentirati osnove psihoanalitičke teorije, previše se zadržavajući na anegdotama i prepričavanju Freudovih ordinacijskih zgoda. Osim toga, nakon znalački napisanih uvodnih poglavlja čitatelj u posljednjem dijelu stječe dojam da je autoru kao nadahnuće poslužila referentna literatura koju promovira Oprah Show, čime se knjiga u cjelini ne pokazuje kvalitativno ujednačenim djelom. No, živahni opisi nastali kao rezultat arhivskog istraživanja, novinarski ležeran i duhovit, a istodobno znanstven stil nedvojbeno će privući sve one kojima je kulturna povijest zanimljivija i inspirativnija od satelitskog programa Private Gold.

Tonči Valentić