Poezija je supstrat jezika, njegova posljednja riječ

Poezija je supstrat jezika, njegova posljednja riječ

Prevoditelj, indolog, esejist... Igor Grbić za knjigu filološke poezije Istria glagoljušta dobio je Kiklopa za debitantsko djelo

Tvoja knjiga Istria glagoljušta nagrađena je Kiklopom za najbolji prvenac, premda je tek nedavno izišla i premda su reakcije javnosti, do tada, bile skromne. Kako objašnjavaš taj fenomen, da je nagrada, po mnogima za popularnost, dodijeljena knjizi koja nije još uspjela biti popularna?

— Vjerovao sam da će knjiga doživjeti uspjeh, ali u užem krugu, a vjerojatno i tek na duže staze. Takvo štivo nisam uopće povezivao s Kiklopom pa se nisam ni potrudio sam predložiti izdavaču da knjigu uvrsti među prijedloge za nagradu, tim više što je doista bila tek izišla. Dodatno me pak raduje činjenica da je Kiklop glas širega glasačkog tijela, što ga čini uvjerljivijim i nepotkupljivijim. Zapravo ne znam odgovoriti na pitanje, ali znam da pišem više od petnaest godina, prema diktatima vlastite estetike, i sklon sam dodijeljenu mi nagradu prepoznati jednostavno kao odraženi koncentrat te višegodišnje posvećenosti, okrunjene, posve moguće, upravo Istrijom glagoljuštom.

Istria glagoljušta kao naslov, sama naslovnica, te dio sadržaja, referiraju se na raspolućenost i hibridnost virtualnog poluotoka, na podvojenost, ali i dihotomičnost Istrije–Istre. Nije li u mitskoj slici te otočentističke podjele ipak zakopana duboka nepravda prema svima ostalima, zakopana mehanika multikulturalizma u kojem Albanac nikada ne može biti autohton, premda i Franjo Horvat Kiš u Istarskim putima sa sama početka 20. stoljeća govori o pojedenim kolačima u arbanaskoj kavani na središnjem pulskom trgu?

— Ma koliko mi u svijetu moga tijela bilo stalo do multikulturalizma, u svijetu moga teksta on me uopće nije zanimao. Kao što me nije zanimalo ni hrvatstvo ili talijanstvo Istre, bilo kakva povijesna, sociološka, kulturološka ili — bože sačuvaj — nacionalna interpretacija toga prostora. Neka mi ovo instanci čitatelja naklonjeno doba oprosti, ali ja ipak tvrdim da su takva čitanja toga teksta obična čituckanja. Ako sam nešto htio izbaviti, otkupiti, osvetiti i proslaviti, onda je to jezik, a s njime i onaj zasvjetovni besprostor koji se cijedi kroz pore njegovih morfema i niz prijevoje njegovih glasova. To je pjesma koju pjeva i motiv s naslovnice, rad mog brata Saše: zasvjetovlje se na jednom mjestu, u jednom trenu, zgrušalo u ideju Istre, koja je istog časa i propala, u grumenje istarske zemlje, niz os Učke, dotad čistog Slova. Moja je zadaća bila ista kao i zadaća svake poezije: krenuti protiv struje, uzvodno, uzlazno. A to sam i ja činio jezikom, onim koji najbolje poznajem, jedinim koji proživljavam, čije pune obline nosim u raširenim rukama, zuba potopljenih u njegove sokove koji kako–tako taže žeđ za glasom. Sam hrvatski pritom je obična akcidencija. Kao i Istra.

Filologija kao bauk poezije u njezinim larpurlartističkim i/ili avangardnim smislotvornim dimenzijama u tvojoj se zbirci pojavljuje kao poticaj, kao metatekst i kao hipostaza — podloga i bit. Predstavljači i kritičari već govore o tvojoj filološkoj poeziji. Što kazuje Igor Grbić lingvist i indolog Igoru Grbiću pjesniku? Propisuje li mu kriptonacionalističku metodologiju ukopavanja u šanac kolektivnoga jezika?

— Jezik je tek površinom nacionalna, pa i kulturna činjenica, a u biti je jedino duhovna. Komu to nije jasno, nužno će ogreznuti u najrazličitija nustumačenja. Kao takav, jezik i ne može imati ovakav ili onakav predznak, a dobiva ga — vratimo li se naslovnici — tek kad se obruši sa sama tjemena Slova. Jezik me valjda oduvijek privlačio, s vremenom me stao i opčinjavati i opsjedati, a Istria glagoljušta meni će doživotno ostati prije svega svjedočanstvo o mom pjesničkom odrastanju, uzrijevanju u jezik, o godinama u kojima se jezik u meni počeo opirati instrumentalizaciji, zahtijevajući da sebi bude temom, da sebe otkupi, sebe dokaže i prokaže, da se samoiskoristi kao možda i najvjerodostojniji put povratka: zapadanja u muk. Više ne uspijevam zamisliti kako bih pisao bez neprestana crpljenja jezika, a indološki mi je studij, usmjeren izrazito filološki, na vrijeme osigurao potrebno stijenje, oblutke i prah. Čas je da iz njih oslobađam kamen. A to ja mogu samo izvijajući se prema jeziku za jezikom, uvijek iz hrvatskog, jezika nipošto najboljeg i najljepšeg na svijetu, jezika kojim se kao njegov govornik nipošto ne ponosim (jer ne znam što bi ponošenje ikakvim jezikom uopće trebalo značiti), ali jezika koji me jest dopao i pozvao. Da govorim drugi jezik, ne drugim jezikom! — ja bih i pisao drukčije, a moja ostrašćenost jezikom, moja filološka potkovanost, misteriju me jezika i njegove poezije dodatno privode, sve čudesnije i čudesnije. Smatram se vrlo sretnim čovjekom što me srsi potresenosti i nadahnuća salijeću kako iz udubljenosti u Blakea, Rilkea ili vedske himne, tako i iz one u povijesnu gramatiku engleskog, njemačkog odnosno staroindijskog.

Mlada te zadesila sudba poeta laureatus, odnosno, okiklopljen si kao pjesnik, obožavateljice se već skupljaju po prezentacijama, taj simboličko–lukrativni rad poezije u javnoj areni nije te mimoišao. U vezi s tim, ali i šire, zašto danas valja pisati i objavljivati poeziju? Stoji li poezija i dalje, kao navodno nečitani i nekupovani žanr, ipak na braniku etičkih dimenzija književnosti? Tvoja se knjiga na pulskom sajmu knjige našla visoko na ljestvici dobro prodavanih uspješnica — u kakvoj su vezi ti naizgled suprotstavljeni elementi?

— Činjenicu visoke prodavanosti Istrije glagoljušte na ovogodišnjem Pulskom sajmu trebalo bi ipak razmotriti u okviru prvoga pitanja, a što se tiče razloga današnjega pisanja i objavljivanja poezije, odgovor je vrlo jednostavan: poeziju danas valja pisati i objavljivati iz istih razloga iz kojih se uvijek pisala i objavljivala, iz istih razloga iz kojih će se i nadalje pisati i objavljivati, dok bude pjesnika i njihovih kakvih–takvih objavljivača, pa svelo se to i na jedne te iste osobe. Poezija je supstrat jezika, njegova posljednja riječ — i, da, etički, ali i ontološki branik književnosti, koji o moralu i bitku ne zna ništa. Pravu poeziju pišeš jer moraš, a iz istog je razloga i čitaš. To je konstanta. Mijenjaju se samo brojke.

Nedavno je objavljen tvoj prijevod H. D. Thoreauova remek–djela, prevoditeljski vrlo zahtjevna Waldena. Kakvo je bilo iskustvo prevoditi Thoreaua?

— Moram odmah upozoriti da je D.A.F. svojim izdanjem prekršio sve usmene dogovore, ali i moj pisani ugovor s drugim izdavačem, zbog čega je knjiga i povučena s tržišta. Molim zato sve koji hrvatskog Thoreaua iščekuju možda i godinama da se strpe do početka 2006, kad će se pojaviti zakonito izdanje labinskoga Mathiasa Flaciusa. Thoreauov je jezik osebujan pa njegovo prevođenje jest bio naporan, ali i beskrajno radostan čin, priželjkivan i preporučivan još od studentskih dana. Dijelom sam ga izveo na otočiću pokraj Pule na kojem sam sveukupno proveo već nekoliko godina života. Vjeverice s Waldena skakale su tako i nad mojom glavom, a mreške na Thoreauovom jezeru jasno sam vidio u pjenici koju je oko mene dizala bura.

Planovi za budućnost?

— Prosijati šesnaest godina svog pisanja kroz sito današnjega vida pa preživjele tekstove okupiti u cjeline i pripremiti za buduće naslove. Vratiti se u Indiju pa na terenu nastaviti tesati sanskrt. A treba završiti i doktorski studij književnosti.

Razgovarali Aljoša Pužar i Kruno Lokotar