Pjesnički pandemonij

»Poezija«, časopis pjesničke prakse, gl. ur. Ervin Jahić, god. I, br. 1 – 2, Hrvatsko društvo pisaca, P.E.N. i V.B.Z., Zagreb, 2005.

Poezija danas, htjela — ne htjela, ostaje pomalo neshvaćena i neprihvaćena u većem dijelu društva. To je, čini mi se, sudbina i onih koji poeziju pišu jer su drukčiji. Tu nastaje jedna podjela na nas i njih, koja na prvi pogled i nije posve shvatljiva. Ta, uvijek je bilo onih koji su dizali glas protiv nečega što se zbiva ili isticali neki aspekt svoga vremena, ali su to činili na drugi način, kroz neke druge forme, i bili bi shvaćeni i prihvaćeni. I to dovodi do jedne ideje: moguće je da ti ljudi zapravo imaju svojevrstan pomak u jezičnoj i komunikacijskoj kompetenciji. Umjesto da svoje označitelje poslože na pristojan i uobičajen način, umjesto da to što imaju reći kažu kao sav normalan svijet, oni spajaju neugodno s beskorisnim, naime, istupaju iz društva tako što se odriču njegova zajedničkoga nazivnika, onoga što društvo povezuje — jezika. Pogledamo li bilo koju pjesmu pisanu na našem jeziku, prepoznat ćemo elemente od kojih je sastavljena — to su riječi jezika koji svi govorimo. Ali onda nastaju problemi, jer su odnosi među tim riječima nešto novo, neprepoznatljivo. I to ih, zapravo, čini revolucionarima. Promjenu jezika zapravo znači promjena pogleda na svijet. A ako promijenimo pogled na svijet, neke od pojava koje nas okružuju vidimo u drugom svjetlu, i osjećamo se neprilagođenima. Poezija je zapravo pokušaj komunikacije s ostatkom svijeta koji okružuje pjesnikinje i pjesnike. Trebamo učiniti taj trud da bismo ih razumjeli. »Poezija« samu sebe deklarira kao »časopis pjesničke prakse«. Mislim da je to izvrsno samoodređenje jer konotira djelovanje i u onom društvenom smislu. Prvi je dvobroj izvrstan, doista izvrstan. I to u svakom smislu — od oblika do sadržaja. Najveći dio časopisa doista se bavi rezultatima pjesničkoga djelovanja, ali ostatak je posvećen proučavanjima uzroka i posljedica te prakse, kao i razgovora (većinom na većini razumljivom jeziku) s autorima i autoricama. »Poezija« jednako nježno tretira strane i domaće autor/ic/e, ali domaćima ipak ostavlja više prostora, što je, dakako, sasvim u redu. Naslov ovog prikaza je Pjesnički pandemonij jer »Poezija« to i jest. Kaos koji bi, da nije kaotičan, bio mnogo manje zanimljiv. Bilo mi je drago vidjeti da su autorice i autori jednako zastupljeni u kvantitativnom smislu, a to nije nevažno i pridonosi očuđenju koje svakom pročitanom i okrenutom stranicom obuzima čitatelja. Ili čitateljicu. Dežulović, Maleš, Ingeborg Bachmann, Anna Carson, pa Cohen i Carver, pa Ivana Bodrožić i Sonja Manojlović te još niz drugih, svi na jednom mjestu. Eto pravoga pandemonija. Jamčim da će barem netko od njih uspjeti progovoriti svakomu tko uzme »Poeziju« u ruke. A samo je jedan način da saznate jesam li u pravu.

Bojan Glavašević