Pjesma Monsignoru

Pjesma Monsignoru

Anton Golik (Vrata kraj Fužina, 1. lipnja 1884 — Rim 18. svibnja 1960) bio je dugogodišnji ravnatelj Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu. Na tom je mjestu bio od 1945. do 1960, dakle onih teških godina kada je Crkva u Hrvatskoj prolazila kroz nevolje, a kada ni hrvatskom političkom izbjeglištvu nisu cvale ruže. U to je doba u Italiji po izbjegličkim logorima bilo mnogo Hrvata, a među njima bio je i priličan broj intelektualaca, pa i pisaca. Njima je monsinjor Antun Golik pomagao sitnicama, koje su tada imale neprocjenjivu vrijednost. Oko njega okupljali su se likovnjaci: Kljaković i Meštrović, kojima je osigurao narudžbe za djela sakralne umjetnosti. Golik je u Sv. Jeronimu udomio starog, bolesnog i u mnogo čemu dezorijentirana pjesnika Ljubu Wiesnera, tako da je taj antologijski pjesnik, otac Hrvatske mlade lirike i vječni bohem, mogao koliko–toliko sigurno provesti posljednje godine života. Golik mu je osigurao stan i hranu i našao mu kruh u uredništvu Radija Vatikan, odakle se pjesnik čarobnih krijesnica javljao slušaocima u izgubljenu domovinu. Za Wiesnera je to bila prava sreća, jer se nakon odisejskoga lutanja Austrijom, koje je sličilo epizodi o traganju za zlatnim runom (u Wiesnerovu slučaju bila je to potraga za starijom (po)kćerkom Johanom i za svojim gotovo mitskim kovčežićem (s pohranjenim životnim relikvijama). Naime u njemu su bile sve bilješke i nađeni dokumenti o djelu i životu Antuna Gustava Matoša, koje je sakupljao gotovo četrdeset godina. Wiesner nije bio osobito plodan pjesnik i, koliko mi je poznato, stiha nije objavio gotovo dva desetljeća. Iznimka je ova prigodnica, rođendanska čestitka velikom dobročinitelju. Pjesmu Monsignoru Antunu Goliku za imendan 1949. u Rimu napisao je Wiesner u tom gradu, a tiskali su je njegovi prijatelji prvi put u australskom listu »Spremnost« (glasilu Hrvata Australije, Sidney, 5/1962, br. 32–33, siječanj–veljača 1962) odakle je i prenosimo.

Branimir Donat

Monsignoru Antunu Goliku za imendan1949. u Rimu

Iz jednog starog goranskog kantuna

Dala je majka maloga Antuna.

Anthos je cvijet; Antonius je — Cvjetan. —

Majka mu želješe, da bude uvijek sretan,

I mali bješe uvijek dobar, skroman,

O njemu bi se mogo pisat roman.

Mališan mali podno Velebitske gore

Ode u Pope, Done, Monsinjore

I sad je tu, kraj Pape, u vječnom Rimu,

Za koji pjesnik ne može nać rimu,

Al nadje mu se krov nad glavom, komad kruha

I komad srca, iskra našeg duha,

I nešto malo ko nebeske sreće

I osjećaja, kao nikad, pune vreće.

Jer tu je On, med nama, skroman, čedan,

Uz Rektora, hrvatskog Gospodina,

U kom oličena je Domovina,

Za stolom uredskim, nevidljiv, tih i vrijedan: —

Pružiš li dlan, povučeš ruku punu,

Ko da si pred kućom, na senjskomu kantunu,

I primiš komad srca, susretljivost dragu

(U Senju nisi nikad čuo: Idi k vragu!)

Tako on živi ovdje, medju nama,

Onakav, kakvoga je dala mama,

Velik gospodin, al ko malo dijete,

Dobar ko lijepi dan, bez veće sjete,

Tek katkad ispod vjedja mu se vidi

Mali briljantić (kao da se stidi),

Suzica mala — Antun Golik plače...

I naša draga Domovina plače,

Hrvat u tudjini pita: Kad će, kad će

Noga mi opet na prag kućni stupit?

Kada ću moći putnicu si kupit?

Tu sam tek »questa gente esiliata,

Povera, lasciata, umiliata«.

Da li smo zaista tu zaboravljeni,

U tudjem svijetu sami, ostavljeni?

Ne, nismo, nismo. Na dnu našeg srca

Nešto se miče, šapće, stenje, grca,

I dok mi duša ko u grču stenje,

Kao da u snu vidim prividjenje:

Domovina zove, zove nas i zove,

Da nosimo joj dar slobode nove!

I u Vama je to, o dragi Gospodine,

Vi čujete taj poziv Domovine

I — stić ćete pod Velebitske gore

I naći svoje mile, Monsignore,

Bit ćete opet kod kantuna dragih,

Gledati opet pogled očiju blagih,

A srce Vaše, koje ovdje puca,

Opet će doma mirno da zakuca!

Živjeli nam još dugo, Monsinjore!

Ovih par redaka, kao čestitku za Vaš imendan, napisao u brzini Vama i sv. Jeronimu odani Ljubo Wiesner.