ONDA DOĐOŠE LEGIJE

Mackinlay Kantor

Gardisti su vježbali, ali Cap nije otišao gore krivudavom ulicom da ih gleda. Prvo, on je prije ovoga vidio svu silu vojnika kako vježbaju. Drugo, imućan farmer upravo je ušao u trgovinu s kožom i Cap je slutio da je došao kupiti ormu za dva konja koju mu Orvil pokušava prodati još od prošle jeseni. Cap je bio svjestan da nije sposoban obaviti tu prodaju ili bilo koju drugu prodaju. Kad bi pokušao i zabrljao, bio bi predmet Orvilova i Simpsonova bijesa i sarkazma. Cap je odlučio maknuti im se s puta dok se ne proda orma. Gardisti su vježbali… Uzduž ciglenih pročelja odzvanjalo je njihovo stupanje. Mladi časnik koji ih je vodio doimao se gotovo ustrašeno od razularene mladićke rulje koja je marširala iza njega. Sa sjedala na praznoj bačvi u ograđenu kutu uz dućan njegove braće Cap je žmirkao u kasno popodnevno sunce. Kolona koja se približavala bila je posve neizvježbana. Nisu održavali linije poravnane ni redove zbijene. Svi su dečki razgovarali u stroju; mahali puškama i dobacivali dosjetke građanima koji su stajali uzduž nogostupa. Kod Craryjeva dućana živežnim namirnicama Ephraim Crary i odvjetnik Hollingsworth stajali su u otvorenu ulazu. »Evo dolazi satnija«, najavio je Crary. Odvjetnik se igrao burmutom ispod usnice. »Gledaj Capa tamo na onoj bačvi. Opet je pio.« »Kako bilo«, rekao je trgovac milosrdnije, »pio on ili ne pio, on zacijelo markira iz dućana. Ne vidim kako ga Orvil i Simpson podnose.« »Ja ne vidim kako, ali zacijelo vidim zašto.« Hollingsworth je osjetio da ga grudica duhana grize za jezik. »To je zbog toga što njihov stari u Covingtonu plaća račune. On je uistinu uveo dečke u taj posao, Crary. I kad je Cap propao, njegov stari otac je njega i ženu i djecu sve poslao ovamo da žive na račun obitelji. Čujem da mu obitelj plaća sedamdeset dolara mjesečno. Sedamdeset dolara mjesečno više je nego što on vrijedi!« Crary je rekao, suprotstavljajući se galami gardista koji su se približavali: »Čujem da je imao popriličnu prošlost u redovnoj vojsci.« »Svjedodžbu za piće!«, otresao se odvjetnik. »To je ono što ga je udesilo.« Gardisti su stigli do poluzavoja pred dućanom, paradirajući ravno prema rubu nogostupa. Crven u licu kao paprika, mladi poručnik išao je natraške pred njima, mašući sabljom. Otvorio je usta; pokušao je zaurlati zapovijed, ali riječi nisu izlazile. Nepokolebljivo, veselo, kolona se popela na nogostup. »Stanite, ljudi — do đavola — Stoj!« Smijuljenje je eksplodiralo uzduž stroja. Ali čak i tako, gardisti nisu oklijevali. Ako ništa drugo, bili su barem podučavani da marširaju pravocrtno, i oni će marširati pravocrtno, bez obzira na sve ulične neuračunljivosti njihova mjesta. S prigušenim udarcem prednji odjel zaustavio se s nosovima na izlogu Craryjeva dućana. Gardisti su mjerili vrijeme. Brojali su u šaljivom koru: »Jedan, dva; jedan, dva; jedan…« Mladi časnik tresnuo je sablju u tok. Stajao je zažarenih očiju, stisnutih šaka. »Mislite da ste duhoviti, zar ne? Dobro, prebit ću vas zbog ovoga, jednog po jednog! Samo zato što nisam znao pravu…« Odvjetnik Hollingsworth oporavio se dovoljno od smijeha da proviri glavom izvan dovratnika. »Harry, zašto ne pitaš Capa da ti pomogne?« Mladićeve oči potražile su kamo on pokazuje: šćućurenu spodobu na osovljenoj bačvi uz trgovinu s kožom. »Mislim da hoću«, rekao je odlučno. »Cap svakako mora znati. — Kolono — stoj«, rekao je vojsci i prešao ulicu. Cap se spustio sa sjedala. Poručnik je zamolio: »Cap, hoćeš li mi pomoći?« Viski je pirio mlakim mirisom. »Dakako, Harry«, rekao je Cap. »U čemu je problem?« Njegov glas bio je miran, jednoličan; i mladi je gardist ponovno osjetio kako se u njegovu mozgu javlja neobično poštovanje — poštovanje koje je bilo tako jalovo kad bi se primijenilo na ništariju poput Capa. »Vidiš, ulica malo zavija. To nije okret desnog kuta. Nisam ih mogao potpuno zaokrenuti ni desno ni lijevo…« Bradato lice kimnulo je u znak razumijevanja. »Uzmi ovu sablju«, ponudio je Harry. »Želim vidjeti kako bi ti to učinio. Kao — kad si bio u vojsci.« I onda je zavezao jezik; svatko u gradu znao je priču o nečasnom otpustu toga čovjeka. Cap je prihvatio sablju i zakopčao njezin pojas preko svoje otrcane kabanice. Išetao je na ulicu. »Napustite stroj!«, zapovjedio je. I onda: »Satnija će se oblikovati u kolonu deset koraka ispred mene.« Stali su u liniju, uz smijuljenje. Bilo je neobično da ti zapovijedi izdaje takav čovjek kao što je Cap. Ali bilo je nešto… »Zapovijed za polukrug je ‘Lijevo neizravno’, ili ‘Desno neizravno’. Nju slijedi zapovijed za izvršenje. Satnija će promatrati časnika.« Okrenuo se, izvukao Harryjevu sablju, i držao je na svom ramenu. »Naprijed«, zapjevao je jednolično. »Ha!« Podigao je lijevu nogu. Koračao je odmjereno i čvrsto udaljujući se od njih. »Lijevo neizravno« — glas mu se činio osornijim i čilijim nego što su ga ikad čuli — »ha!« Vratio se gardistima koji su zurili. »Vidite kako to ide. Sada ćemo pokušati krenuti natrag ulicom.« Dugim je koracima otišao u pozadinu kolone, očiju uprtih u ništavilo. »Satnijo — desno rame — ha!« I oni su to izveli baš kako je njihov mladi časnik naučio iz Osnovnog priručnika. »Satnijo — nadesno krug — ha!« Sad su njihove oči zurile u njegove modre, u kojima su još plesali mali sjajni plamenovi viskija… Marširali su. Ovaj put bilo je desno neizravno, i oni su ga slijedili bez greške. Prišao je Harry, pun divljenja. »Ti si adut, Cap«, rekao je on. »Sretan sam da mogu biti od koristi, Harry.« Časnik je prihvatio pojas za sablju kako ga je stariji čovjek prepuštao, ali činio se kao da ga ne želi prikopčati. »Cap«, rekao je, »vježbanje je težak usud kad ne znaš kako. Naš satnik je — Cap, volio bih kad bi tebe izabrali gardijskim zapovjednikom. Kako bilo, hoćeš li doći trenirati večeras i još mi malo pomoći sa satnijom?« Dječačić u poderanoj košulji klisnuo je naprijed da uhvati Capovu ruku. »Zdravo, Buck«, pozdravio ga je Cap. Ali i dalje je gledao u mlađahna poručnika. Buck je zacvrkutao: »Tata, mama kaže da je umorna, i želi ranije večerati. Kaže da požuriš.« »Dobro, sine.« Bradati čovjek bio je sretan, čak i nakon ovoga vojnog trijumfa, da ne mora ići natrag i suočiti se s braćom, Simpsonom i Orvilom. Rekao je časniku: »Računaj sa mnom. Bit ću sretan da pomognem koliko je u mojoj moći. Vidiš, ja sam bio treniran na račun narodne vlade. I u ovoj opasnosti koja suočava… « »Bit ćeš od velike pomoći!« Mladi gardist otrčao je da se pobrine za svoju izgladnjelu momčad.

Koračajući teškom mukom iza Bucka dok su se penjali strmim stubama prema njihovoj maloj ciglenoj kući na sjevernom brežuljku, Cap se poigravao mišlju: zamišljao je sebe kako preudešava Gardu Joa Daviessa u pravu Staru gardu. Da, trebao bi pisati Ministarstvu rata. Učiniti to bilo je za njega ljudski dolično. I ne mora spominjati Fort Humboldt, bačvu viskija i otpusnu komisiju. Započeo je slagati pismo u glavi: »Čast mi je ponuditi svoje usluge… S obzirom na svoju sadašnju dob i godine službe, smatram da sam sposoban zapovijedati pješačkom pukovnijom, ako Predsjednik po svom sudu nađe za primjereno da mi je povjeri… S dužnim poštovanjem, vaš poslušni sluga, U. S. Grant.«

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj