Od Koride do Prirode

Od Koride do Prirode

Prikazi koride i konja u trku doista su dojmljivi, dramatični, uvjerljivi i u fridbergovskom smislu snažni. Završna su zrela faza španjolskih impresija

Dubravka Babić pripada vrsti umjetnika čije djelo i djelovanje nadilazi uski likovno–kritičarski krug i pronalazi odaziv u širokoj publici, općenito javnosti. U rigidne kritike takva pozicija i popularnost automatski budi negodovanje, ponekad i prijezir, iako je kroz prizmu postmoderne u današnjem svijetu spektakla posve logična, čak i poželjna. Skloniji tradiciji u umjetnosti cijene i pozitivno valoriziraju njezin rad, a progresivna kritika, za koju su tradicionalne discipline već odavno mrtve, ne bavi se njezinim opusom ili ga predstavlja u izrazito negativnom kontekstu. Bez obzira na panoptikum različitih, često suprotnih mišljenja, nedvojbeno je riječ o istaknutoj hrvatskoj grafičarki vrhunske vještine i izrazitoga crtačkog načela u konceptu i pristupu svakoj vrsti likovne predodžbe, koja se u posljednje četiri godine izrazito bavi slikarstvom.

Nagonska energija

Ta nutarnja crtačka nužnost bit je autoričina izraza, o čemu svjedoči i naglašeno slikarska izložba koja se tijekom prosinca održava u Gradskom muzeju Karlovac, u Galeriji Karas. Monografski osmišljena i postavljena izložba na kojoj su predstavljene ponajviše slike, a zatim i crteži te grafike u razdoblju od 2001. do 2005. za promatrača je izazov prevelike vizualne raznolikosti pojedinih dijelova opusa. Naime, nije bilo potrebno logični formalno–sadržajni niz slika Koride, Prirode i izvrsnih crno–bijelih ekspresivnih i ekspresionističkih crteža Pejzaž za Wagnera dopunjavati i predstaviti na istoj razini s miniciklusima grafičkih listova plošne dekoracije drveća u godišnjim dobima ili geometrijskim strukturama prostora u simbolističkom ciklusu Grob pjesnika. Primjerice, nagonskoj energiji koride suprotstavljena je plošna dekoracija motiva stabala. Tako unutar jedne izložbe doživljavamo tri do četiri različita pristupa pojmu slike, koji svjedoče o raskošnim umjetničinim mogućnostima, ali i o nejasnoj koncepciji izložbe, koja je čini se posljedica novih propitivanja u mediju i izrazu od iskonske ekspresije, preko apstraktne redukcije vidljivog do plošne stilizacije motiva. Prikazi koride i konja u trku doista su dojmljivi, dramatični, uvjerljivi i u fridbergovskom smislu snažni. Završna su, zrela faza španjolskih impresija. Analitičko predstavljanje pokreta, dinamičkog i vibrantnog kretanja površinom platna, majstorsko skraćivanje tijela životinje i čovjeka, osjećaj za kadar i kadriranje te sve vrste rotiranja figura s postupnim rastakanjem konkretnog u apstrahirajuću kaligrafiju osobnog pulsiranja i naglašena ritma osnovna su obilježja ciklusa. Umnožavanje prizora, metodom repeticije u kojoj je svaki kadar različito — minimalnog pomaka — usmjeren i naglašen u snažnoj pećinskoj kompoziciji svjedoči o svojevrsnoj filmičnosti, sekvenci kratkih rezova ostvarenoj u dva ili najviše tri reda. Energija pokreta, posebno u prizorima borbe, zapravo je energija thanatosa, jer boja toreadorova plašta ujedno je boja krvi — smrti životinje — ali i ekstatična, ritualnog zanosa nevidljive mase, što kulminira uporabom drippinga na slici Vezena korida.

Radost življenja

Dalji vizualni slijed apstraktna je arabeska, ali Dubravka Babić mijenja temu i na način apstraktnog ekspresionizma, ponekad action paintinga izrazitih asocijacija na Pollocka, okreće se plošno organiziranoj viziji prirode. U duhu postmoderne takav je citat neosporan, ali ovdje suprotstavljenih predznaka. Dok polokovska manira (u autorice izvire iz ciklusa Koride) podrazumijeva dramatična egzistencijalistička iskustva izoliranosti, osamljenosti, depresije i putem arhetipskih znakova oslikava neurozu, često i psihozu suvremene civilizacije (što je umjetnica uspjela ostvariti u Koridi), Dubravka Babić slikajući na taj način izražava radost življenja, stvarajući apstrahirani herojski pejzaž — svojevrsnu »eklošku utopiju« (Ljiljana Domić). Ako je taj eskapizam u pejzaž odmak od težine življenja, odmak od u javnosti percipirane uspješne uloge u životu, onda teorija polariteta nagona uravnotežuje naizgled suprotstavljene cikluse, odnosno različite vidove umjetničina bića. Dojam je da autorica suvereno vlada medijem slike kada razmišlja crtački u kontrastima dvije neboje (crno–bijelo) i jednoj boji (crveno), dok u pejzažnim slikama izrazita kolorizma širega spektra palete ponekad prelazi u dekorativno, što proizlazi i iz plošno, iz ptičjeg rakursa shvaćena motiva: cvijeće, livada, tema vode. Riječ je o slikarstvu mainstreama, no to je posve logično. Kako bi drukčije Dubravka Babić (1951) trebala slikati?

Željko Marciuš