Obljetnice, obljetnice!

Nenametljiva pjevnost Jana Talicha jednostavno je, a djelotvorno osluškivala postojan harmonijski slikopis Ide Gamulin, iznad kojega je zvonio salonski drag i pitak ton Canzonette, Elegije, Romance, Meditacije i Menueta

Prisjetiti se važnih datuma iz povijesti vlastite, ali i naslijeđene, europske glazbene umjetnosti, posljednjih je dana tekuće 2005. postalo bitnim programskim odredištem nekolicine zagrebačkih koncertnih svečanosti. Tako će uza šezdesetu sezonu postojanja i djelovanja Hrvatskoga društva skladatelja, spomen na 120. obljetnicu rođenja Dore, grofice Pejačević, biti povodom vrijednih recitalnih, ali i izdavačkih pothvata, kao što će u spretnoj igri brojki od dvjesto pedeset i sto ljeta, slučaj Amadeusa Mozarta i hrvatskoga Mozarta Papandopula i nadalje na duhovit način povezivati staro i novo kalendarsko godište. Iz (ne)zaboravljene starine crpeći sokove za novu svježinu, hrvatski su reproduktivni umjetnici istodobno prikazali i osjećaj za trajnost u glazbi, što će uz obljetnice kao vanjski dekor naglasiti vrijednost sadržaja s notnoga papira. A taj pisani dokument jednoga vremena nedavno je i ponajviše zahvaljujući dugogodišnjem radu pijanistice Ide Gamulin ugledao svjetlo žive glazbene aktivnosti, da bi u izdanju Muzičkoga informativnog centra KDZ, a u redakciji same umjetnice, prvo integralno izdanje glasovirskih minijatura Dore Pejačević postalo dijelom općega dobra hrvatske kulture. Prije sama koncerta u Preporodnoj dvorani palače Narodnoga doma promoviravši to izdanje (3. prosinca), Ida Gamulin zajedno je s voditeljem MIC–a Davorom Merkašom naglasila posebnost poetskoga stiha u glazbi Dore Pejačević, što se lijepo zrcalilo i u njezinu solističkom muziciranju, ali i u suradnji sa sopranisticom Lidijom Horvat Dunjko te gostom iz Češke, violinistom Janom Talichom. Ugođaju prikrita romantičarskoga naboja kao polazišta svih boja autoričina rukopisa prinos je dao i glumac Rene Medvešek, iako se njegovo neozvučeno, u prazno kazivanje poezije Friedricha Nietzschea i Karla Krausa kao karakteristična intelektualnoga kruga zanimanja i naše skladateljice djelomično gubilo po gluhoj akustici gornjogradske dvorane. Iznad svega je ipak stajala najprije neizgovorena, a potom i opjevana riječ Dore Pejačević u nizu glasovirskih, violinskih i vokalnih minijatura, od opusa 17 pod imenom Maštanja, do već evergrinskoga ciklusa Život cvijeća iz opusa 19. I ponovno u profinjenu stilu otmjetno odnjegovane fraze i unutarnjega daha, što muziciranje Ide Gamulin sjenča notom tople intimnosti i iskrenosti. Poput izvanglazbenih poruka skladateljičinih naslova za pojedine minijature, u kojima Čežnja kroz Mahnitost pronalazi Patnju za odgovore u Tugovanju. Raznobojno cvijeće s mirisima Dore Pejačević u kratkoći je, pak, solopjesme pronašlo fina odmorišta duha i srca, a ponovljena zapitkivanja i sumnje skladno su ispjevale posuđen stih i originalni glazbeni uzorak, uz dojmljiv vokalni vokabular Lidije Horvat Dunjko. Primjer skladna komornoga zvuka caklio se i u zaključnoj točki večeri s pet minijaturnih slika za violinu i glasovir. Nenametljiva pjevnost Jana Talicha jednostavno je, a djelotvorno osluškivala postojan harmonijski slikopis Ide Gamulin, iznad kojega je zvonio salonski drag i pitak ton Canzonette, Elegije, Romance, Meditacije i Menueta. Jedan drugi, a jedan jedini, pravi zagrebački salon s trade–mark–imenom obitelji Očić s Lašćinskoga brijega također se, gotovo spontano, okružio obljetničkom slikom sada dueta Mozart/Papandopulo, a u zbroju neprocjenjivih užitaka najmuziciranja u komornoj glazbi. Ugostivši, naime, Gudački kvartet Porin, posljednji je kućni koncert u Salonu Očić (8. prosinca) programski idealno potkrijepio svrhu vlastita postojanja, gdje je kvartetski slog s proširenjem u gudački kvintet te kvintet za klarinet i kvartet vrhunac negdašnje izvođačke prakse. Jer, baš se u salonima dobrostojećega građanskoga društva 18. i poglavito 19. stoljeća razvijala glazba europskoga komornoga kruga, a drugi od ukupno šest Mozartovih gudačkih kvinteta jedna je od stanica budućih stožernih mjesta u repertoaru svih komornih sastava. Osjetili su to i zagrebački porinovci: Ivan Novinc, violina i umjetnički voditelj, Martina Sačer, violina, Lucija Brnadić, viola, te Neva Begović, violončelo, koji su zajedno s gostujućim violistom Krešimirom Ferenčinom, a sa složnom mladenačkom energijom i primjerno artikuliranom klasičnom linijom, hrabro krenuli put oceanskih širina Amadeusove glazbe. Iskričava vanjština i samo na prvi pogled neobvezatno brbljanje zaustavljena motiva uz njegovu melodiju i pripojenu harmoniju iz okvira četverostavačne kuće još su jednom prštali izazovom od tisuću i jedne noći. I eto božanske čistoće bez manjka i viška, čije se magične ljepote od istoga znaka i s istoga izvora napio i Boris, hrvatski Mozart Papandopulo, s brzopoteznim kolom Allegro con brio iz Kvinteta za klarinet i gudački kvartet. Ovaj put udruživši red komorne slastice sa svojim stalnim suradnikom Domagojem Pavlovićem, članovi Gudačkog kvarteta Porin i u odjeljku su trećega stavka prepoznali majstorstvo Papandopulove tehnike i invencije. I tek za trenutak kakva poludurskoga uzdaha briozni će se Allegro poput neškodljive ljetne pijavice ugurati u kasnojesenski idiom od starih modusa. A dobro je, glazbom je govorio Papandopulo, činiti dobro čak i u intonaciji sjetna prizvuka, gdje vedrina jednoga stavka u protupomaku s drugima stvara ravnotežu između svjetla i sjene kao vječne zagledanosti u tajnu Orfejeva pjeva. I tako se po sili nepisana zakonika u hipu sustižu iste glazbe od različitih poticaja i istih nakana, a povijesno mjesto Mozarta i Papandopula i uz hrvatsku će izvođačku srčanost doživjeti novi zamah. Na taj oltar posvećena cilja već sedam godina vjernosti polažu i mladodramski porinovci s lica uzbudljiva, ponajprije zagrebačkoga kvartetskoga zemljovida, u čijemu se i salonskome kvintetskom obliku prepoznaju titraji neponovljivosti prve ljubavi.