NOVI PRILOG ŠENOOLOGIJI

NOVI PRILOG ŠENOOLOGIJI

Cvijeta Pavlović, Priča u pjesmi. Pripovjedni postupci Šenoine epske poezije, Disput, Zagreb, 2005.

Još jedna knjiga o Augustu Šenoi (1838 — 1881) možda i ne bi bila neka vijest, kad ne bi bila riječ o naslovu za koji se može sve reći samo ne da je lagan prosječnu šenooljupcu. Barem na prvi pogled. Jer, već pri spomenu riječi povjestica, a pogotovu naslova poput Kamenih svatova, Propasti Venecije ili Ribareva Jana stvari počinju dolaziti na svoje mjesto i pojam priče u stihu gubiti naizgled proturječno značenje. Štoviše, ovisno o tipu obrazovanja, odmah će iskrsnuti literarni arhipelag sazdan uglavnom od deseteračkih i dvanaesteračko–osmeračkih stihova, koji i danas ne da nisu izgubili na atraktivnosti već nisu izgubili ni svoje moderne ma koliko rijetke i posve nepriznate sljedbenike.

Zagreb u središtu

A da su stvari s onim što se naziva epskim pjesništvom — bilo ono usmeno ili umjetničko, kratko ili dugo, jednostavno ili složeno, i ne sasvim davno — drukčije stajale, dovoljno je sjetiti se Marulićeve Judite i Gundulićeva Osmana, Barako-vićeve Vile Slovinke, Kačićeve pjesmarice, Kanižlićeve Svete Rože i Reljkovićeva Satira, Demetrova Grobničkog polja i Mažuranićeva Smail–age, brojnih Vrazovih i Markovićevih epova — sve do Nazora i njegovih Hrvatskih kraljeva, Živane ili Medvjeda Brunda. A potom zamire i u nas oblik tradicije na kojemu je europska književnost počivala sve do 18. stoljeća, a naša nacionalna još barem stoljeće više. U tu i takvu tradiciju smjestio se i nedvojbeno najvažniji pisac jedinstvene nacionalne literature sa Zagrebom kao njezinim središtem — August Šenoa. I to na sve načine, osim u — epu. Zato se, međutim, okušao u epskoj pjesmi, odnosno u kraćim stihovanim pripovjednim oblicima, štoviše, postavši zaštitnim znakom tzv. povjestica iliti »historičkih balada«, kako ih je nazivao, bez obzira na neizmjerne zasluge prethodnika, npr. Stanka Vraza. Okušao se čak i u onome što nije ni znao, a mi mu današnji pripisasmo, naime, i u kratkoj priči! Sve to imala je u vidu Cvijeta Pavlović (1970), komparatistica s posebnim obzirom na kroatističko–romansku relaciju, rođena Zagrepčanka s Juga pridošla i literarno proslavljena imena, kada se odlučila na pisanje ove svoje znanstvene monografije. Štoviše, u pristupu temi poziva se ona na dva temeljna Šenoina teorijska teksta. Prvi, glasoviti esej Naša književnost (1865) kojim je udaren temelj svega što će Šenoa literarno u samo petnaest godina (bez šrajbmašine, a nekmoli računala!) nazidati. Drugi, poetološki predgovor slavnoj Antologiji pjesničtva hrvatskoga i srbskoga iz 1876. — godine u kojoj je Šenoa, putujući po Italiji, napisao i spomenutu Propast Venecije, a koji je (predgovor) nastao »polag« Rudolfa Gottschalla. Prema tima dvama tekstovima ispituje autorica kako je Šenoa gledao na književni sustav, na rodove mu i vrste, tj. rekonstruira ga, da bi u konačnici uputila i na odnos između dvojice Šenoa: jednoga teoretičara, drugoga praktičara. Autorica će tako odmah ustvrditi ne samo da Šenoa govori i o epu i o epici, da itekako dobro poznaje tradiciju i odnose među književnim oblicima, te da pritom razlikuje one koji mogu stajati samostalno od onih koji to ne mogu, kao i to da lirsko i epsko preteže sad na jednu, sada na drugu stranu, već da je »napustio tradicionalno uvjerenje o odijeljenosti vrsta i priklonio se slobodnijem miješanju žanrova, u romantičkoj koncepciji koja uključuje i prodor oblika usmenoga podrijetla u visoku književnost«. Ukratko: da je bio ne samo naobražen i moderan nego i inovativan. Sve to, što je najvažnije, odrazit će se u praksi Šenoinoj, u kojoj je upravo miješanje epskoga i lirskoga postalo njegovim ključnim diskursivnim obilježjem te mu odredilo poseban položaj unutar nacionalne književne, poglavito žanrovske, a onda i estetske paradigme.

Pripovjedni postupci

Nakon prevlasti lirskoga pjesništva tijekom prve iliti djetinje dobe preporodne književnosti, njegov drugi naraštaj sa Šenoom na čelu počeo je tu istu književnost preusmjeravati, s jedne strane, nestihovanim pripovjednim oblicima, tj. noveli i romanu, koji će zlatno doba doživjeti u desetljeću nakon što Šenoe više ne bude, s druge pak ne više pretežito germanskim nego sve više romansko–anglosaksonskim vezama. Drugim riječima, nakon što je lirika odradila golemu patriotsku zadaću, Šenoa književnosti nameće priču kao nacionalni brand, i to po uzoru na najbolje europske majstore poput Waltera Scotta, Victora Hugoa i Alessandra Manzonija. Pa kad je pripovijedanje ono što mu prožimlje opus, preko njega i cijelo jedno razdoblje nacionalne književnosti, valjalo je napokon jednom i sustavno ispitati kako ta značajka funkcionira unutar Šenoine epske poezije, tj. onoga što sam naziva »historičkom baladom«, pjesničkom pripovijesti, legendom, poemom ili romancom pomno pazeći kako se ponaša ne samo žanr nego što se to zbiva s jezikom, odnosno prozodijom, i napokon sa samim svjetonazorom koji se djelom posreduje. Laćajući se toga posla, prvi put u šenoologiji, a na način dostojan doktorske titule, Cvijeta je Pavlović analizu pripovjednih postupaka provela metodološki posve precizno, odredivši prvo granice pripovjednoga teksta, potom raščlanivši i opisavši ključna tri faktora Šenoine stihovane epike (tj. mjesto, vrijeme i lik), zatim poziciju i postupke pripovjedača, da bi na kraju sve to dovela u vezu ne samo sa Šenoinom naracijom u prozi nego i s pripadajućim stilsko–formativnim nacionalnim i europskim okružjem (S. Vraz, P. Preradović, I. Mažuranić, I. Trnski, L. Vukelić, F. Marković, A. Palmović, H. Badalić, Gj. Arnold vs. G. A. Bürger, L. Uhland, N. Lenau, A. G. von Platen, J. W. Goethe, A. S. Puškin, K. H. Mácha, A. Mickiewicz, K. J. Erben, V. Hugo).

Pomno provedena analiza, uz oslanjanje na bogatu i modernu teorijsku i književnopovijesnu literaturu, dovela ju je do niza zaključaka poput onoga o nacionalno i socijalno određenome prostoru i o realističkome tretiranju vremena te o zahvaćanju povijesti u publici prihvatljivijoj kraćoj formi, potom o stavljanju u prvi plan moralnih osobina likova proizašlih iz folklorne tradicije, simpatije za pripovjedača i njegovo posredovanje između događaja i publike kao i za humorne i lirske elemente što prožimaju priču, dok protežiranjem jampskoga jedanaesterca Šenoa postaje nositeljem one ritmizacije koja će do kraja stoljeća posve prevladati u hrvatskom pjesništvu. Ista analiza pokazuje i to kako se romantičar Šenoa služi realističkim postupcima, u prvome redu u izboru građe i tema, dok su mu metode ostajale romantičke.

Osebujni genij

Nadahnjujući se nacionalnom prošlošću i sadašnjošću te odlično poznavajući književne oblike i njihove domete, Šenoa je — zaključuje autorica — njegovao stare i uvodio nove, učvrstio im položaj i ugled, te na tržištu tek obnovljene nacionalne književnosti ostvario svoj glavni cilj, a to je čitateljska publika. Proglašava ga zato osebujnim genijem koji je upravo u stihovanoj epici najizvorniji, jer je baš u njoj sjedinio — pozivajući se na svojega mentora Mirka Tomasovića — »dvije glavne književničke vokacije, pjesničku i pripovjedačku«, a po visokim poetskim mjerilima svoje Kugine kuće, Postolara i vraga, Propasti Venecije, Strmogleda, Božje plahtice, Ribareve Jane, Vinka Hreljanovića, Mile Gojslavice, Smrti Petra Svačića i ostalih njegovih priča u pjesmi dokazao kako je »najpotpuniji klasik hrvatske epske književnosti«. Kad već zbog bolesti, a onda i prerane smrti ne stiže otići u Dubrovnik i tamo skupiti građu za svoj roman o Cvijeti Zuzorić, sudbina htjede da u godini u kojoj se smrću Zdenka Šenoe porodična loza zauvijek ugasila, jedna moderna Cvijeta počasti dragoga nam Šenou knjigom koja nije samo novi prilog u dosadašnjoj šenoologiji, nego sasvim sigurno i novi početak u studiju jednoga od najvažnijih autora nacionalne književnosti.

Vinko Brešić