Nevidljivo autorstvo

Nevidljivo autorstvo

Poetički nježni, dovršeni, bijeli i uspravljeni oblici pouka su prirodnoga života koji najmanje misli o svojoj galerijskoj apoteozi i muzejskoj sudbini. Neopazice sudjelovati u stvaranju svijeta — to je Matkov cilj. Živjeti prema pravilima vlastite mjere, koja se neprestance usklađuje s prirodnim ritmovima njegove Salbunare

Vođenje dnevnika možda je najoholiji i istodobno najskromniji oblik bilježenja ili isticanje važnih mjesta i bitnih poglavlja vlastite svakodnevice. Ali treba znati; pisanje dnevnika više je pisanje nego napisano. Stoga uz ova djela treba naglasiti vrijeme bez ploda. Međuvrijeme. U razmacima između jednoga i drugoga djela ne živi lijeni, prazni čovjek. Ne kradu se bogu dani. Nevidljiva vremenska poveznica između pojedinih djela raznorodne građe i oblika natopljena je promišljanjima o (u suvremenoj umjetnosti) znanoj jednakosti umjetnosti i života. Djela koja su ovdje skupljena žive rasuta u prozirnom i rosnom prostoru života u kojemu umjetnik ostaje istodobno i anonimnim i oholim stvaraocem; neprimjetan u okolišu, primjetan u galeriji! Čovjek mjere i mašte uvijek na kušnji da mu jezik krene za vlastitom svojeglavošću znao se pomiriti s prirodnim oblicima, koji su prije naših života došli iz dubine predjezičnoga iskustva. I ako je Matko Mijić u početku stvarao brončani mit strpljivih žena u čekanju, a potom uspostavio suradnju s odbačenim prezrenim potrošenim i nevoljnim materijalom (stare žarulje, žice, krpe, modra galica, željezo, lim) sada se vraća mitu pitome svakodnevice. Tako i ovaj svijet kamenih metonimija u kojemu se i osjećaji zgušnjavaju u čvrst oblik, poznaju znanu leksiku punina i praznina, umetnutog i odmetnutih, pomičnoga i nepomičnoga nježnih i vedrih bjelina, kao i blago dišpetožnih oblika s kopulativno aluzivnim primislima. Ima ovdje i stanovite misaone pretencioznosti i spekulativnosti (Kruna, Poljubac). A u djelima poput Zida Matko konfiscira suhoziđe ugrađujući u njega malo neobičnijeg srodnika utišavajući do neprimjetnosti svoje autorstvo. Ova djela rekonstruiraju morfološke i jezične temeljnice Matkovih starijih skulptura prije svega u odnosu pokretljivoga i statičnoga, zatvorenoga i otvorenoga (Kuća), kombinacijama elemenata kao i fizičkim i misaonim inverzijama (Moja draga 2004), te gotovih prirodnih oblika (Oni) ili korištenjem isluženim stvarima (Prijateljica), što se iz funkcionalnih pretvaraju u emotivna bića. Raspon interesa vodi Matka do simboličkih i konstruktivističkih te gotovo ontoloških pretenzija (Ab ovo, Kruna) ili pravilnosti (Prema zalazu) u kojima su poetski slojevi riješeni u korist čvrstih sklopova koji svode kip na ideju, a ne na empatiju, na stav, a ne na prirodni oblik. Upravo će se s djelima najveće čistoće i strogosti Matko rizično upustiti u spekulativnija ispražnjivanje oblika, premda će obradom zadržati osjećaj taktiliteta kao i tragove svojeg sudjelovanja.

Odmjeravanje i prelijevanje

U njegovu se djelu odmjeravaju dvije pretenzije; jedna životno pokretljiva koja ne izlazi iz poretka prirode i druga koja teži stanovitoj znakovitosti. Između su djela koja minimalnim intervencijama uvažavaju prirodnost svoje naravi (Oni, Zid). I kao onaj Čapekov vrtlar koji, kada uređuje vrt, »zasadi svakakve štapove, šiblje i metlice i tvrdi za njih da su to javori, jorgovani, visoko plemenite, poluplemenite i druge prirodne vrste«, tako i Matko tvrdi da je neki oblik Jutro, a drugi Sumrak, ovaj Prijateljica, onaj Ona ili Oni. Između pretenzije da stvori i da posluša, da pridonese prirodi i da joj dometne Matko se ne odlučuje. Dnevnik je istodobno i dijaloška i monološka forma, pri čemu monolog katkada zapada u tvrdoću geometrijske toksičnosti i stanovite, gledano izdaleka, hladnoće znaka, premda izbliza hrapavom teksturom zaziva dodir ruke. Ali Matku Mijiću zacijelo više leže smisleni oblici prirodnih sedimentacija i sugestija, aluzivne i duhovite slike u kojima je i samo nebo palo na zemlju (Nebo). Stoga je očito svojevrsno stvrdnjavanje mekoga i omekšivanje najtvrđega — zapravo onaj ružićevski ideal poimanja svijeta u kojem je sve i sva — kip! Sve je skulptura — kaže Ružić. Ali Matkov osjećaj mjere, pomni izbor i još pomnjivije intervencije, ravnoteža i kontemplacija odvaja Matka od rutave i vitalne pokreljivosti Ružićevih ravničarskih bića. S prostorom i oblicima svojega fizičkoga kretanja vodi se dakle brižljivi dijalog koji svakodnevicu (osjet i oblik) pretvara u kruh i tijelo kipa. To djelo znane, a opet nove gramatike, koja uključuje ready made, instalaciju, prirodni oblik, ali i energetsku napetost među raznorodnim predmetima i oblicima. Matkovo djelo nastoji pronaći suglasje klatarajućih i čvrstih dijelova kipa, nosivih torza oblika i njihovih nestalnih dijelova te naposljetku potražiti arpovsku oblinu, cirinovsku bjelinu, bojsovsko poštivanje materijala, kao i poneku pikasovsku inverziju (Prijateljica). Ništa ovdje ne iznenađuje. Uspraviti kamen, perforirati ga ili postaviti ptičicu u gnijezdo, kap vode u njedra kamena, smotati nekoliko suhih grana i oviti ih vlasima mogoruša ili svoja islužena građevinska kolica (ta su bogme zaslužila na Braču svoju mirovinu!) izvrnuti i u njoj ugledati gracilnost ženskoga bića i novi smisao izvan funkcije — to je Matkova snaga.

Kipar svakodnevice

Matko Mijić nema ni volje ni dara za velika umovanja. Uzalud se muče filozofi oko njegova djela. Sve je namijenio svakodnevnim ljudima, od kojih neki slobodno mogu biti i pjesnici. A maturirajući na ostacima pitomosti nježna građa njegove nutrine i narav njegova kipa priječi mu polemičko sudjelovanje u raspravi o starom i novom. Za Matka kao i za F. Melottija autentično ne može biti neaktualno. I uvijek će umjesto umovanja Matko odabrati disanje. Uvijek će individualni trag biti nadmoćan svakoj i najsavršenijoj teoriji. A u spoznaji ludičkoga i ludičkoj spoznajnosti odvijat će se Matkovo pripitomljavanje gotovih stvari (stabla, kamena) i njihovo pretvaranje u željenost. Jer tolika pretencioznost i pravo natjecanje u izmišljanju aktualnih modela i navala na Kraljevstvo novoga za Matka je smiješno. Pod suncem njegove Salbunare sve je pretvoreno u svetkovine. I kao što je F. Pessoa od osjeta pravio praznike uznoseći apologiju prepoznavanja, ali i mitološku limfu morskoga beskraja, tako i Matko ne komplicirajući jezik u svojim djelima naznačuje svoju tihu pitomu (rosinijevsku ) prisutnost. Poetički nježni, dovršeni, bijeli i uspravljeni oblici pouka su prirodnoga života koji najmanje misli o svojoj galerijskoj apoteozi i muzejskoj sudbini. Neopazice sudjelovati u stvaranju svijeta — to je Matkov cilj. Živjeti prema pravilima vlastite mjere, koja se neprestance usklađuje s prirodnim ritmovima njegove Salbunare. Ono što se bilo rasulo u prostoru Salbunare, što se mjerilo koracima, sada je u Kuli nadohvat ruke. To je korisna laž izložbe i jednako korisna istina kipa.

Ive Šimat Banov