Književni ili turistički vodič ili nešto treće?

Književni ili turistički vodič ili nešto treće?

U mislima čupam borove — Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca, ur. Alida Bremer, Vuković&Runjić, Zagreb, 2005.

Sajam knjiga u Puli, od milja zvan Sa(n)jam knjige u Istri, nakon lanjske inovacije s uvođenjem nagrade Kiklop, ove je godine učinio korak dalje upustivši se i u književnu produkciju. Dva su izvorno sajamska projekta predstavljena na ovogodišnjem Sajmu: knjiga Utorkaši: Naši preci? tiskana je kao raritetno bibliofilsko izdanje u samo 150 primjeraka, a u njoj su objavljeni ekskluzivni zapisi devetorice autora iz dalmatinske literarne reprezentacije, medijski već prilično razglašena neformalnog kružoka iz splitske konobe Hvaranin. Drugi je projekt nešto ambiciozniji, opsežniji, tiražniji, i skuplji, a začet je još na lanjskom sajmu, kada je o trošku Turističke zajednice Istarske županije nekolicina inozemnih pisaca boravila po tjedan dana u Istri uoči pulskoga sajma, obilazeći s dodijeljenim vodičem što ih je zanimalo, pritom pišući o tome, dok je istodobno desetak domaćih autora dobilo domaću zadaću da napiše tri putopisne kartice o Istri. Dotad napisani tekstovi predstavljeni su na dvjema književnim večerima tijekom lanjskog sajma, i već se tada moglo naslutiti da projekt knjige putopisa kroz istarsku Arkadiju ne ide baš kako su inicijatori zamislili. Večer sa stranim piscima bila se izrodila u multimedijski performans: nekima je od njih bilo zanimljivije montirati zvučne izvatke iz Titovih govora, radioreportaže s Brijuna i ispovijedi zatvorenika s Golog otoka; no rezultat toga nije bio tekst, nego radiodrama. Večer s domaćim piscima bila je još čudnija, jer se, ponajprije, pojam tri kartice pokazao kao vrlo, vrlo rastezljiv, a tekstovi su se kretali od sociološko–povijesnih eseja do prilično dosadnih snoviđenja. Dok su pisci čitali svoje uratke, za zapovjednim stolom vidno se mrštila Milana Vuković–Runjić, jer se već onda najavljivalo da bi ona sve to trebala i objaviti.

Što je Joyce propustio napisati o Istri

Na ovogodišnjem sajmu dobili smo napokon i knjigu, poduga naslova: U mislima čupam borove — Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca. Priređivači su sada i javno priznali da se projekt baš i nije ponio prema njihovim očekivanjima. Urednica Alida Bremer u predgovoru knjige priznaje: »Bile smo podsvjesno neiskrene — htjele smo dobiti književni vodič bolji od svakog turističkog vodiča, htjele smo da pozvani suvremeni pisci napišu ono što su propustili napisati Thomas Mann i James Joyce. Htjeli smo da im se sama objasni i ukaže terra incognita...«. Ipak, ispostavilo se da, pogotovo strane pisce, više zanima politika nego ljepota krajolika, mističnost ambijenta i povijesnog nasljeđa, gastronomije i vina; da su oni Istru doživljavali kao vrata Hrvatske, novonastale države koja je nedavno vodila rat, koja se u svjetskim medijima spominje u vrlo kontroverznim kontekstima, iz koje su ljudi bježali, čije građane traži sud u Haagu i koja nosi taloge prošlosti nekolicine propalih država. Većina tekstova, računajući tu i priloge domaćih autora, ispala je antituristička, što jasno nije u književnom smislu ni po čemu negativno, osim, dakako, bojazni što će na sve to reći sponzor. Urednica u predgovoru kaže da je od nekih autora morala tekstove čekati i punu godinu dana, no valja napomenuti i da popis autora čiji su prilozi objavljeni u knjizi nije jednak popisu autora koje se prije godinu dana najavljivalo da će sudjelovati u projektu. Jedna je od tih prinova (pokazalo se: vrlo dobrodošla) Ivana Sajko, čijim se tekstom knjiga otvara, a iz njega je posuđen i naslov cijele zbirke. Njezin je tekst, zapravo, primjer kako je cijela knjiga mogla izgledati da su autori bili discipliniraniji: uz dosljednost vlastitim temama i stilu, koje čitatelji već poznaju, gotovo neopazice pisati i o Istri.

Presitna slova za Hajnožiće i Manjadvorce

Primjer suprotan Ivani Sajko prilog je Renata Baretića, koji se u tekstu samodefinirao kao »liječeni lijenčina i znatiželjni neznalica«. Nastojeći biti duhovit, Baretić je svoj prilog Istarska toponimija i onomastika — istine i zablude zamislio kao putopis po — zemljopisnoj karti (neizliječeni lijenčina!), i napisao trokartičnu odu nazivima istarskih mjesta. No, lijeni je autor sa zemljopisne karte pokupio samo nazive tiskane većim slovima, pa se, što je usred Pule i Istre ispalo pomalo smiješno, divio zvučnosti i skladu imena, primjerice, Roča, Premanture, Medulina, Ližnjana, Ćićarije, Pićna, Karojbe, i time zakinuo čitatelje izvan Istre za jezično–zvučno–značenjske bravuroze koje se kriju u imenima manjih (i na karti slabije vidljivih!) istarskih mjesta kao što su Picupari, Manjadvorci, Cunj, Rakotule, Filipana, Čabrunići, Golji, Krkuš, Mutvoran, Kumpanj te moj osobni favorit, selo možda najljepšeg imena u cijeloj Istri — Hajnožići. Kad se sve zbroji, dosljedni sebi, i pišući ponajviše o sebi u vrtlogu istarskih novodobnih događanja koja su i njihova osobna, u objavljenim su se tekstovima pokazali Milan Rakovac, Daša Drndić, Dragan Velikić i Mirko Kovač, fascinacijama posve drukčijim od onih kakve se očekivalo predstavili su se Tony White i György Dalosz, prilično klasične putopisne priloge ostavili su Magdalena Platzova, Erica Fischer i Vlatko Ivandić, originalnima i uspjelima ocijenio bih tekstove Ivane Sajko, Aljoše Pužara, Josefa Haslingera, Marice Bodrožić i Drage Orlića, a promašenima se doimaju prilozi Renata Baretića, Irene Lukšić, Abd Allataefa Blfllaha i Božice Jelušić. Tako je to kad se piše po narudžbi: pisca je teško ukrotiti, ali rezultat je počesto mnogo bolji kad ga se krotiti i ne pokušava. Knjiga je, i to se mora reći, morala proći malo strože uredničko–lektorsko čitanje, jer je netko morao znati da se ne kaže u Beramu nego u Bermu, da u vodnjanskoj crkvi nije mumija sv. Ivana Oline nego Olinija, da je Čvrljak, a ne Čuljak prezime kipara koji je napravio Joyceov spomenik u Puli... Na kraju, ovaj projekt, i sve slične u budućnosti, bezrezervno bih, unatoč rečenim zamjerkama, pohvalio. Jer, dobili smo knjigu prema kojoj možemo imati itekako aktivan čitateljski i kritičarski odnos, putopisnu knjigu koja manje poučava, a više provocira, knjigu u kojoj je jednako važno i ono napisano — i ono nenapisano.

Davor Šišović