Jednosmjerno u dosadu

Jednosmjerno u dosadu

Ono što u predstavi vrijedi dojmljiv je nastup Ivana Glowatzkog, no on nije uspio spasiti predstavu

Praizvedbom scenske adaptacije romana Ive Kozarčanina Sam čovjek 7. prosinca u Osijeku započeli su 16. Krležini dani, znanstveno–teatrološka manifestacija čija su događanja ove godine bila okupljena pod naslovom Tijelo, riječ i prostor u hrvatskoj drami i kazalištu. Druga ovosezonska premijera ostat će, nažalost, zapamćena ne po drami na pozornici, nego po onoj koja se odvijala oko nje. Naime, državni inspektorat je, navodno na anonimnu dojavu, napravio uvid i pokrenuo protiv osječkog HNK prekršajni postupak zbog nepravilnosti u zapošljavanju stranaca i nezakonitog nastupa djece nakon 20 sati te je prva reprizna predstava, četiri dana nakon premijerne, počela u 17 sati, pred (treba li reći) tek šačicom publike! Zanimljive su i okolnosti slučaja: kontroliralo se samo u Osijeku, a ne i u ostalim hrvatskim kazalištima, gotovo istovremeno s imenovanjem novog osječkog intendanta... Za razliku od spomenutog događaja, mlako i slabokrvno uprizorenje Kozarčaninova romana Sam čovjek lišeno je svakog dramskog zapleta i teško da može izazvati ikakve reakcije recipijenata, osim one da u prvoj stanci napuste gledalište, a to se i dogodilo: broj se publike nakon prvoga čina gotovo prepolovio. Začuđuje što se mladi redatelj, Tomislav Pavković, koji osim režije potpisuje i adaptaciju romana i izbor glazbe, odlučio na iznimno ambiciozno uprizorenje tog ipak anakronog romana (!), u čijoj je osnovi ocrtavanje psihološkoga profila lika koji neprestano i jednako gorko plače nad svojom prošlošću kao i nad budućnošću, a ono malo vremena koje mu u sadašnjosti preostane troši u borbi s mnogobrojnim sablastima. Uza sav respekt prema Kozarčaninovu književnom lirizmu, puna tri sata linearnog zbivanja lošeg tempa, pretrpana općim mjestima i stereotipovima koji preostaju nakon simplificiranja originala, s tek povremenim zanimljivim prizorima i ljupkim monolozima u izvedbi zbilja sjajna Ivana Glowatskog, dosadno je i zamorno čak i za najtolerantnijega gledatelja. Glowatzky je, dakle, utjelovio Valentina, neshvaćena i osamljena muškarca čije je odrastanje gledateljima dano od djetinjstva, preko školovanja, službeničkog posla, nesretnoga braka... koji se u malograđanskoj sredini neprestano suočava s komunikacijskim nesporazumima, među kojima su posebno izraženi oni sa ženama, seksualnog predznaka. Godine i promjena sredine u njegov život pak ne donose nove ljude, nego se karakteri iz njegove prošlosti udvostručavaju (što je na zanimljiv način riješeno angažiranjem istih glumaca u više uloga): maćeha Agata nalik je kasnijoj supruzi Bugi (Tatjana Bertok Zupković), seoska ljubav Višnja — gradskoj djevojčuri Cvijeti, njegovu majku karakterizirale su slične osobine koje ima i Cvijetina (Radoslava Mrkšić)... Osim što zamara, predstava dijelom i iritira, posebno postupkom eksplicitnog isticanja simbola: treba li suhonjava ženica u crnom koja služi svoga sina i muža na leđima nositi i crni drveni križ, koji u trenutku smrti skida, da bi gledateljima bila jasna njezina patnja, odnosno, treba li profesor na obama rukavima nositi goleme školske trokute da bi gledateljima bila jasna njegova profesija? Dakle, ono što u predstavi vrijedi dojmljiv je nastup Ivana Glowatzkog, no on nije uspio spasiti predstavu, a to nije uspjelo ni funkcionalnom scenskom rješenju Miljenka Sekulića, ni kostimografiji Katarine Radošević Galić. Možda bi Pavković više efekta postigao da je, po sudu mnogih, najbolji Kozarčaninov roman adaptirao u smislu parodičnoga ponavljanja tog književnog djela (u što povremeno, ali u svakom slučaju odveć rijetko da bi bilo namjerno, sama izvedba i isklizava), čime bi, ako ništa drugo, izbjegao patetičnu nostalgiju, a tekstu priskrbio kritičku notu. Ovako preostaje tek napomenuti da je žalosno što je razmjer uložena inputa i outputa porazan: gomila utrošene energije za tako slabašan rezultat.

Kristina Peternai