JEDAN OD NAJVEĆIH

JEDAN OD NAJVEĆIH

Skup je specifičan po tome što je kao jubilarni, deseti, skup o književnim povjesničarima u organizaciji Hrvatskih studija prvi koji je okupio međunarodne slaviste i gotovo sva sveučilišta u Hrvatskoj

Međunarodni skup o Vatroslavu Jagiću održan je u Beču i Varaždinu, gdje je izlagalo 39 znanstvenika s raznih aspekata slavističke znanstvene prakse. Vatroslav Jagić (1838 — 1923) kao neprijeporni autoritet slavenske filologije nakon dvadeset godina (1985) dobio je i novi znanstveni skup, u kojem su izlagači iznijeli nove spoznaje o radu velikoga znanstvenika. Skup je specifičan po tome što je kao jubilarni, deseti, skup o književnim povjesničarima u organizaciji Hrvatskih studija prvi koji je okupio pet akademika, međunarodne slaviste i gotovo sva sveučilišta u Hrvatskoj, ako ne kao suorganizatore, onda doprinosom svojih izlagača. Sudionici su bili iz šest zemalja: Austrije, Italije, Njemačke, Srbije i Crne Gore, Ukrajine i Hrvatske. Izborom mjesta održavanja željelo se upozoriti na važne kulturne sredine u kojima je Jagić stvarao. U Varaždinu je sudionike ugostio gradonačelnik Ivan Čehok, posjetili su rodnu kuću i grob Vatroslava Jagića. Predstavljene su i dvije vrijedne knjige, prva, deveti po redu Zbornik o Milanu Rešetaru iz edicije Hrvatski književni povjesničari sa skupa koji je održan prošle godine i druga, edicija Hrvatski profesori na bečkoj slavistici, koju je priredila Truda Stamać. Knjiga u malome prikazuje biografije hrvatskih profesora, povjesničara i filologa koji su uz Vatroslava Jagića radili na bečkoj slavistici. U velikom stvaralaštvu Vatroslava Jagića, za koji se procjenjuje da je napisao stotinjak tisuća stranica teksta, svaki je sudionik našao specifičnost obrade. Kako je on bio i filolog, i stilist, i komparatist, i povjesničar, pristupilo mu se s mnogo različitih strana. Tako su se Radoslav Katičić i Josip Bratulić, Jagoda Jurić–Kappel, Branko Tošović, Diana Stolac, Mijo Lončarić i Ljiljana Kolenić na bečkoj sjednici pozabavili Jagićevim obradama glagoljice, kajkavštine i njegovim vlastitim leksikom te suradnjom u Balkanskoj komisiji. Nikica Kolumbić i Tihomil Maštrović obradili su književničke i povijesne aspekte Jagićeva stvaralaštva. Prikazali su da je Jagić bio i stilist i komparatist, jer u samu svojem izražavanju pokazuje težnje vlastitoga stila. Na varaždinskim sjednicama najviše se raspravljalo pitanje Jagićeva sveslavenstva i uvjeta u kojima su nastajali njegovi stavovi kako su srpski i hrvatski jedan jezik. Radoslav Katičić i Stjepan Damjanović govorili su o Jagićevim stajalištima o hrvatskom književnom jeziku, Reinhard Lauer o odnosu Jagića prema ruskoj književnosti 18. stoljeća, Ljudmila Vasiljeva o odnosu Jagića i ukrajinskog pisca Ivana Franka, Vojislav Nikčević o odnosu Jagića prema stajalištima Vuka Stefanovića Karadžića, Antonija Zaradija Kiš o korespondenciji Jagića i francuskog lingvista Louisa Légera, a Matea Ćavar o Jurju Križaniću. O odnosu Jagića prema književnosti i prema stilističkim, glagoljaškim, teoretskim i prevodilačkim problematikama izlagali su akademik Dubravko Jelčić, Robert Bacalja, Ines Srdoč–Konestra, Estela Banov Depope, Mateo Žagar, Milorad Nikčević, Nevenka Košutić–Brozović i Ivan Pederin. Gorana Doliner govorila je o Jagićevoj aktivnosti na planu muzeologije u Arhivu za slave

nsku filologiju, koji je uređivao 45 godina, a Nina Aleksandrov–Pogačnik o Jagićevoj metodologiji. Govorilo se i o Jagićevoj suradnji u »Vijencu«, koji je uostalom i pokrenuo 1868. sa skupinom uglednih znanstvenika. Mnogi su se izlagači u radovima dotaknuli same Jagićeve poetike, njegovih osobnih stajališta, uvjerenja koja su ocijenjena ili dobrima ili krivima iz današnjeg gledišta pa su tako Radoslav Katičić, Srećko Lipovčan, Slavko Ježić i Ernest Fišer svojim izlaganjem o Jagićevim vezama s Varaždinom iz inozemstva pokazali velikog znanstvenika, koji je kao i mnogi ljudi svojega doba vjerovao u slavensku trpeljivost i u jedan jezik Srba i Hrvata, ali je u vlastitoj tragičnoj kontradikciji uvijek u pismu naglašavao hrvatski književni jezik i srpski književni jezik. Svi su sudionici pokazali mogućnost rada na jednoj jedinstvenoj problematici, onomu čemu je sam Jagić cijeli život težio, a to su filologija i povijest književnosti, što prikazuje da kvalitetan minuciozan rad prelazi i preko politike i vremena, ostaje u svojoj punini stvaralaštva.

Ana Kapraljević