Istinska radost

Istinska radost

Freude, osim što je glavni motiv odabranih Bachovih korala, postaje i sukusom glazbenih zbivanja na ovome nosaču zvuka

Izvedba Pergolesijeve Stabat mater sa solisticama Dunjom Vejzović i Ružom Pospiš–Baldani te djevojačkim zborom Zvjezdice pripada među antologijske interpretacijske pothvate Zagrebačkih solista, pa nimalo ne čudi što su ga nakon toliko godina odlučili diskografski ovjekovječiti, pri čemu je dionica alta u izvedbi Martine Gojčeta–Silić jedini otklon od originalnog postava. Ona je svojim postojanim glasom i jasnom pjevačkom artikulacijom uvjerljivo parirala Dunji Vejzović, koja je mjestimični dojam nedovoljna intenziteta u višim registrima ublaživala majstorskim pianissimima. Zbor Zvjezdice uvijek iznova očarava sigurnošću, štoviše silovitošću interpretacije, pogotovo kada se sjetimo da je riječ o dosta mladim neprofesionalkama. No istinska zanimljivost ovoga nosača zvuka krije se u kvaliteti izvedbe preostale četiri skladbe: Elevazione iz Gudačkog kvinteta br. 4 Domenica Zipolija, koji je za gudački orkestar obradio talijanski dirigent Roberto Bossi, te tri koralna preludija Jesus bleibet meine Freude, O Mensch Bewein’ dein’ Sünde gross te In dir ist Freude Johanna Sebastiana Bacha u gudačkoj inačici Eugenea Ormandyja. Znalački trans-ponirane u medij gudačkoga orkestra, te su skladbe iz Zagrebačkih solista izvukle maksimum specifično sofisticirana gudačkoga zvuka za koji ili nismo znali da ga posjeduju ili smo ga već zaboravili. Najjasnije je to na primjeru koralnoga preludija Jesus bleibet meine Freude, koji sam oduvijek smatrao jednim od Bachovih rijetkih osrednjih ostvarenja, no koji je u znakovito polaganu tempu s koralnim pjevom srednjih dionica, a u lebdećoj pratnji visokih gudača, zazvučao čarobno. Otkrićem u skladateljskom, ali i izvedbenom pogledu proglasio bih pak Zipolijev Elevazione, koji nas još jednom podsjeća da o kompozicijama ne smijemo suditi na temelju njihova mjesta u repertoarnim kanonima. Možda sam mašti dao previše oduška, jer me na trenutke ta skladba osebujnim ugođajem i strukturom uspona i padova podsjetila između ostalog i na Adagio Samuela Barbera, no to vjerojatno mogu zahvaliti iznijansiranoj i nadasve stupnjevitoj, ali spokojnoj interpretaciji Zagrebačkih solista. Freude ili radost tako, osim što je glavni motiv odabranih Bachovih korala, postaje i sukusom glazbenih zbivanja na ovome nosaču zvuka.

Ivan Ćurković