Ipak se kreće!

Ipak se kreće!

Riječ je o slikarici radikalna postmodernističkog senzibiliteta, unutar čijih su radova nesputanost i intuitivnost u zrelu suglasju s posve promišljenim i odmjerenim stvaralačkim postupcima

Slike mlade zagrebačke umjetnice Sanele Đurinec na prvi pogled mogu evocirati neka (pra)stara, danas već pomalo zaboravljena likovnokritičarska pitanja poput: Kakav je odnos između forme i sadržaja? Na koji način elementi likovne forme odražavaju autoričinu ideju? Postoji li na svakoj pojedinoj slici osnovni motiv? Nose li te slike u sebi neku simboliku? Pokušamo li na njih doista i odgovoriti, ubrzo će postati jasno kako je riječ o radovima izrazito suvremenoga senzibiliteta, koji se opiru bilo kakvim klasičnim klasifikacijama ili konačnim odgovorima. Organički apstraktna podloga, što zapravo dominira površinom svake od izloženih slika, nosi jasne naznake gestualnoga slikarstva, ali istodobno izvire i iz posve konkretne pojavne zadanosti — ljudskoga genoma promatrana kroz velike mikroskope. Na taj je način, dakako, apstraktnost i motivska neuvjetovanost tih podloga posve relativizirana. Ispred, ili još bolje unutar njih, Sanela smješta posve realistično naslikane različite životinje, predmete, pa čak i jedan ljudski lik. Uvijek ih nalazimo sparene unutar jedne kompozicije, nerijetko u pomalo apsurdnim ili teško zamislivim međuodnosima i kombinacijama.

Lucidna umjerenost poruke

Premda se u odnosu na dimenzije slika doimlju izrazito malima, gotovo minijaturnima, ti motivi usko su povezani s organičkim podlogama, izravno utječući na način kako ih promatrač percipira. Ponajprije se to odnosi na njihov kolorit. Od samostalna i dekorativna elementa forme on će se posredovanjem prepoznatljivih motiva na nekim slikama početi doživljavati kao svojevrstan »čimbenik realnosti« cjelokupne vizualne situacije. Tako će intenzivno žutilo što okružuje tamnoputu ljudsku figuru i nosoroga jasno asocirati na afričku savanu, obilje bijele i sive unutar kojih nalazimo sjevernoga medvjeda kako skače na dva pingvina nedvosmisleno ukazuje na polarnu klimu ( u ovom primjeru Sanela će osobito lucidno iskazati zaigranost pri tretiranju realnog i irealnog: ambijent je prikladan, ali sjeverni medvjed živi točno na suprotnom kraju svijeta od pingvina!), kombinacija žutila i crvenila idealna su okolina za dvije papigice čija su izvorna staništa egzotični krajevi Južne Amerike, a hobotnicu kao da je, zajedno sa starim kotačem, netom izbacilo more na neku pješčanu plažu okupanu suncem u predvečerje. Po sličnom načelu, dakako, mogle bi se iščitavati i preostale Saneline slike. U svakom slučaju valja bez imalo dvojbe zaključiti kako je riječ o slikarici radikalna postmodernističkog senzibiliteta, unutar čijih su radova nesputanost i intuitivnost u zrelu suglasju s posve promišljenim i odmjerenim stvaralačkim postupcima.

Vanja Babić